KAKO JE SNJEŽNA LJEPOTICA POSTALA HINDUISTIČKA BOŽICA?

Više i ne pamtim od kada osjećam privlačnu snagu snježne božice Annapurne. Možda… od kada sam s ushitom pročitao Herzogovu knjigu o prvom uspješnom usponu na Annapurnu ili… mi je bilo dovoljno samo čuti zvuk riječi: ANNAPURNA. Stoga sam u mom drugom posjetu hinduističkoj Kraljevini Nepal, odvojio dovoljno vremena za planinarsko-hodočasnički kružni obilazak jednog od najveličanstvenijih gorskih masiva u Himalaji. Znao sam da neće biti lako, jer taj obilazak zahtijeva i prelazak ledenjaka na visini od preko 5.000 metara, ali, do vraga pa to je ono što me privlači.

I tako sam u studenom 1997. godine proveo 17 nezaboravnih dana na trekingu u domovini snijega – Himalaji. Propješačio sam više od 300 km po najljepšoj stazi u Nepalu – oko Annapurne – poznatoj po nenadmašnim vidicima na himalajske vrhove. Uspinjao sam se strmim padinama kanjona pjenušave brzice Marsyangdi, kroz bujno raslinje kišnih šuma. Noćio sam u zanimljivim selima visokogorskih dolina i upoznao način života raznih naroda himalajskih gorštaka. Preko u vječni snijeg i led okovanog prijevoja Thorong La, zašao sam za leđa najvišem planinskom lancu na svijetu te stigao na suhu, smeđu i ogoljelu – magičnu tibetansku visoravan, najdalju točku moga putovanja. Odavde sam se spustio dubokim kanjonom svete rijeke Kali Gandaki, usječenim između gorja Dhaulagirija i Annapurne, sve do blistavih jezera u dolini Pokhare…

Nedjelja, 9. studenoga 1997. godine: KATHMANDU – BESISAHAR

Napuštam nepalsku prijestolnicu Kathmandu (1.336 m), grad na zelenim obroncima himalajskog zida. Iz Thamela, najšarolikijeg dijela Kathmandua, krećem rano, taksijem do autobusnog kolodvora. Na manjem trgu u Chetrapatskoj četvrti, poslije hladne noći prospavane na neudobnim sjedalima svojih jurilica, odrpani vozači rikši pale vatru od sakupljenih otpadaka kako bi ugrijali svoja promrzla mršava tijela. Za razliku od turističkog Thamela, koji se kasno budi, predgrađe već živi. Pospani pješaci, skupine biciklista i bučni motoristi žure na posao prema središtu grada. Ratarima iz okolnih sela, znoj natapa rubove topija (šarenih tradicionalnih nepalskih kapa) dok pogureni pod motkama, s kojih vise teški tovari povrća, hitrim koracima grabe prema raskrižju Asan Tol. Žure se na trgu zauzeti što bolje mjesto za prodaju svoje robe. Neki tek sada ustaju, peru zube na ulici i pljuju na smeće u prašnjavim jarcima. Sveta krava, koja je do maločas neodlučno stajala na sred ceste i tako potpuno zaustavila promet, ipak je krenula u izabranom smjeru svoga cjelodnevna lutanja u potrazi za hranom.

Ulični psi, obilježeni mnogim ožiljcima, cijelu su noć proveli u međusobnim borbama i sada se od umora jedva vuku dok traže sklonište za dnevni počinak. No sve to još nije ona svakodnevna vreva i buka, koja će za manje od jednog sata dostići svoju punu jakost i podići takvu prašinu, pa neki, od onih koji provode duže vrijeme na ulici, nose maske za zaštitu od prašine i smoga.

Na vrijeme stižem na bas parak u Tundikhelu, čime samo pokazujem svoje neiskustvo. Svako iskusniji znao bi da će moj autobus, s planiranim polaskom u sedam sati, znatno kasniti. Kažu mi kako je to uvijek slučaj s linijama javnog prijevoza. Zavidno gledam luksuzne turističke autobuse, koji kreću prema rasporedu, a unutra ima putnika koliko i sjedala. Istodobno u mom je autobusu takva gužva te u jednom trenu pomišljam kako ne možemo krenuti zbog prevelike težine, no tada shvatim da zapravo motor još nije uključen, a ni vozač još nije stigao. Konačno se pojavljuje netko na vozačkom sjedalu, no to je samo jedan od mnogobrojnog službenog osoblja, koji je tu radi popravka sirene. Ostali njegovi suradnici razišli su se oko autobusa pa po njemu kuckaju i lupkaju. Nijedan od njih nema nikakav alat. Nakon što je sirena popravljena vješti majstor je isprobava, na radost nakrcane gomile. Tek sam poslije shvatio njezinu važnost, bez ispravne sirene bi sigurnost u prometu bila jednaka nuli. Naime, naš vozač, koji cijelim putem nije skidao nogu s gasa, prije “rezanja” nepreglednih zavoja uvijek je dugo trubio. Uvjerio sam se u neophodnost tog postupka, kada sam nekoliko puta s druge strane zavoja ugledao u trenu napuštene terete i pješake koji su spas potražili u bijegu s ceste. Naš vozač se vraćao u svoju voznu traku samo kad bi čuo trubljenje iz drugog smjera.

Vrlo brzo naš je rally vozač savladao uzbrdicu na izlazu iz kotline Kathmandua i sad se nizbrdicom spuštamo prema plodnoj dolini. Na poljima prepoznajem šećernu trsku i stabla kruškolike guave. Prolazimo kroz nekoliko sela prije nego što stajemo u mjestu Naubise (1.035 m). Tu se od Prithvi Highwaya, koji iz Kathmandua vodi u Pokharu, odvaja Tribhuvan Highway, kojim se ide na jug sve do Birganja, grada na granici s Indijom. U početku nastavljamo cestom uz rijeku Mahesh Kholu, a nakon Galchi Bazaara autobus juri dolinom rijeke Trisuli. Kloparanje kotača, po ovdje još dobrom Prithvi Highwayu, nadglasava šum vode koju valja moćna Trisuli. Kondukter visi na vratima, a cijelim sustavom zvižduka i udaraca po karoseriji daje razne znakove vozaču. Na svakoj stanici ulaze prodavači čaja i grickalica pa se kroz gužvu vješto probijaju do kraja autobusa, a ja sam vjerovao kako se kroz tu ljudsku masu ni list papira ne može provući. Tako se na jednoj stanici u autobus uvukao čak i vrijedan glazbenik. Gudeći u svoje glazbalo, iskoristio je mnogobrojne slušatelje stisnute u tako mali prostor i pokazao nam svoju umješnost – naravno, za novac. Platili smo, samo da što prije izađe.

Konačno veća stanka, vrijeme je za ručak u Muglingu (208 m). Mugling je gradić u nepalskoj pokrajiini Gorkha, u kojem ne samo da se spajaju važne ceste (nalazi se na raskrižju putova za veće nepalske gradove Pokharu i Narayanghat) već se spajaju i dvije moćne rijeke: Marsyangdi i Trisuli. U prvoj zalogajnici naručujem isto što i većina mojih gladnih suputnika: dal bath – rižu s umakom od leće i kukhurako masu – sitno nasjeckanu piletinu u curryu. Pljuckajući koščice odlučujem da od sada više ne jedem meso. Cijena ručka je umjerena, 50 rupija, što je oko 5 kuna. Nema vremena za razgledavanje, ali to me ne brine, jer se zapravo i nema što vidjeti. Mnoštvo nedovršenih ciglenih zdanja, ojačanih rubnim betonskim gredama, iz kojih, bez obzira jesu li prizemnice ili katnice, vire hrđave željezne šipke.

Po povratku u autobus, primjećujem da nas je napustila jedna skupina putnika, no njihova mjesta nisu ostala nepopunjena. Izašli su hinduistički hodočasnici i pješice se zaputili planinskom cestom prema hramu na vrhu brda. Njihovo odredište je Manakamana Mandir (1.713 m), jedan od najstarijih hinduističkih hramova u središnjem Nepalu. Autobus nastavlja preko dugačkog visećeg mosta, prelazimo Trisuli, koja teče na jug i za nekih 30 kilometara se spaja s Kali Gandaki i tvori Sapta Gandaki (Narayani) – najveću pritoku svete rijeke Ganges. Prema Pokhari se vozimo kroz dolinu rijeke Marsyangdi. Cesta postaje znatno lošija, sve češće je bez asfaltnog sloja. Žene uz cestu čekićima mrve krupan kamen u sitni tucanik, a radnici njime ravnaju cestu. Ženama ponekad pomažu i djeca. Ganutljivo je gledati prašnjavo dijete dok svojim malim rukama diže težak čekić. No, to je Azija, gdje posjetitelj suočen s bolnim prizorima ne može gledati, a niti okrenuti glavu.

Kod Dumrea (457 m), nezanimljivog naselja nastalog tek nakon izgradnje Prithvi Highwaya, mi skrećemo na sjever, dok sav ostali promet nastavlja za Pokharu. Pratimo riječni tok Marsyangdi, čijim ću kanjonom hodati u prvom dijelu trekinga. Sada ceste zapravo više nema, a vozač slijedi samo njemu poznati put. Rastjerujemo jata kokoši, zaobilazimo goveda i bez stajanja prelazimo potoke koji nisu premošteni. Autobus ulazi u vodu sve do vrata, noge konduktera su u vodi ali on se ne miče sa svoje počasne i odgovorne pozicije. Penjemo se i cesta postaje zavojita. Autobus se opasno ljulja i manje hrabri pojedinci napuštaju svoja zračna mjesta s boljim pogledom i jeftinijom kartom, silaze s krova i trče ili hodaju pokraj autobusa. Kažu da nije rijetkost i poneka nesreća.

Pred kraj puta sve me boli od udaraca zadobivenih od stalnog poskakivanja i ljuljanja autobusa i više ne znam kako se namjestiti. Baš zato ne shvaćam one koji u svojim selima satima čekaju ovaj pretrpan autobus, kojim se zatim deset minuta voze do susjednog sela. Svevideći kondukter za njih ima razumijevanja i ne naplaćuje im kartu.

Oko četiri sata popodne, dolazimo na posljednje stajalište, Besisahar (Besi Sahar, 823 m), glavni grad pokrajine Lamjung; dalje više ne može ni naš terenski autobus. Zgužvan i umoran jedva se penjem na krov autobusa po svoju prtljagu. Međutim, što drugo očekivati od vožnje za 70 rupija, koliko me koštalo to osmosatno svladavanje 175 kilometara. Nakon malog cjenkanja, za 40 rupija pogađam noćenje u prenoćištu s ponosnim imenom “Shangri-la Hotel”. “Hotel” koji osim dvorišnog čučavca nema drugih toaletnih prostorija.

Krećem na šetnju i zabrinuto promatram oblake koji se gomilaju na obližnjim vrhovima, čak je i nekoliko puta zagrmjelo. U glavi mi se vrzmaju crne misli o vremenu koje baš ne obećava lijepi početak trekinga. Ispred trgovine, čiji vlasnik je besposleno zavaljen u pletenu fotelju gledao nebo, zaustavlja me vitak mladić radosnog pogleda. Pita me za razlog mog namrgođenog lica. Nastavljamo zajedno i on mi priča o sebi. Ime mu je Asok, rođen je u selu nedaleko Biratnagara u ravnicama Teraia. Ovdje se nada raditi kao brdski nosač?! Asok nema roditelje, jako je siromašan i nije išao u školu. Objašnjava mi zašto se Nepalci osmjehuju pri susretima. Ljudi se, rekao je, osmjehuju jer je to najljepši i najljudskiji pozdrav, koji govori više od riječi. To je razumijevanje, naklonost i velika mudrost; zar može čovjek čovjeku pružiti išta više od prijateljskog osmjeha? Dobro sam to zapamtio! Pa tako i na rastanku – osmijeh i sklopljene ruke u tradicionalni nepalski pozdrav: “Namaste!”

Pred kišom se povlačim u obližnju gostionicu, u koju me privukla galama i gužva. Gomila mladića okupila se oko ploče za igranje carroma, svi navijaju za Karmu, koji redom pobjeđuje sve suparnike. Carrom je jako popularna igra u Nepalu. Igra se na kvadratnoj ploči s rupama u kutovima. Igrač prstom udara početni žeton i njime nastoji ubaciti protivničke žetone u rupe. Kako bi se plastični žetoni što bolje klizali, igrači ploču često posipaju brašnom. U red izazivača ubacujem se i ja. Za vrijeme igre, koju glatko gubim stigao sam saznati ponešto o njemu. Karma Gyaltsen Sherpa je prije trideset i šest godina rođen u pokrajini Solu Khumbu, u sjeveroistočnom dijelu Nepala, na obroncima Everesta. Kao i sve Sherpe, Karma je sljedbenik tibetanskog budizma. Kad su se gledatelji umorili a igrači zasitili igranja, pozivam Karmu za moj stol na piće. Na moje pitanje što radi tako daleko od kuće odgovara da čeka nekoga koga će voditi oko Annapurne i nudi mi da taj neko budem ja. “Ali meni ne treba vodič, ne mogu se izgubiti, cijelim putem staza vodi od sela do sela” uvrijeđeno izleti iz mene, na što on spremno odgovara da mi on ne namjerava biti vodič, već suputnik, uz kojega ću bolje upoznati prirodne značajke područja koje posjećujem, kao i način života stanovnika planina. “Uz mene ćeš doći u dodir s domaćima, a do kraja trekinga naučiti ću te nepali i nepalske običaje” uvjerava me Karma i kao dokaz svoga znanja i mjerodavnosti priča mi o ljudima koji žive ovdje i koje ćemo sretati putem: “Ovdje žive brdski narodi miješanog mongolsko-arijskog porijekla; većinom su to Pahari ili brdski Hindusi. Hindusi su stoljećima nastanjivali ova područja, stižući riječnim dolinama iz velike sjevernoindijske ravnice, za razliku od budističkih etničkih skupina koji su pristizali u planinske krajeve preko sjevernih gorskih prijevoja, iz Tibeta. Zajednički naziv za etničke skupine pristigle iz Tibeta je Bhotiya (Bhotia) ili južni Tibetanci. Taj naziv je jasan ukoliko znamo da Tibetanci svoju domovinu nazivaju Bod ili Bhot. Stanovnici ovog sela imaju tike, oznake koje hinduisti prigodom posjeta svetištu palcem desne ruke nanose na čelo, najčešće od crvene kaše sandalovog drva. Po tikama se zna da smo u području pod jakim utjecajem iz dolina, što se ogleda ne samo u načinu života ovih ljudi nego i u načinu na koji obrađuju zemlju. Uzgajaju žitarice, kukuruz i krumpir. Osim zemljoradnjom bave se i stočarstvom a u novije doba i turizmom.” Moram priznati da me zadivio i prešli smo uz još jedno piće na novčanu stranu njegove ponude.

Prestanak rominjanja kiše dočekujemo s postignutim dogovorom. Sutra u 8 u planine krećemo zajedno. Karma odlazi u mrak, a ja ustajem malo provjetriti glavu. Privučen zvukovima, zaputim se jedinom ulicom prema izlazu iz mjesta. Još je otvoreno mnogo trgovinica, čija slaba svjetlost jedva osvjetljava blatne lokve uz rub ceste. Dok prolazim pored njihovih daščara, prodavači radoznalim pogledom pokušavaju prodrijeti u mrak. Dućančići su dobro opskrbljeni indijskim keksima, sokovima i konzervama, baš kao i moja naprtnjača. U Besisahar, u nabavu dolaze stanovnici mnogih okolnih sela. Na kraju mjesta shvatim da sam zaboravio svjetiljku. Srećom, oblaci se razmaknuše i ispred mene se ukaže potočić premošten izlizanim i napuklim kamenim pločama. Zastanem i uživam u žuboru vode dok se prelijeva preko mjesečinom posrebrenih oblutaka. Je li to dogovor s Karmom utjecao da se popravi vrijeme?

Oko devet sati navečer, poslije odlične tjestenine s povrćem, sirom i tunom, smažem i čokoladni puding te umoran odlazim u sobu. Zavlačim se u vreću i još neko vrijeme čitam. U toku noći, od predputnog uzbuđenja se budim nekoliko puta.

Ponedjeljak, 10. studenoga 1997. godine: BESISAHAR – BAHUN DANDA

Nešto prije šest sati, budi me buka s ulice. Jutarnju toaletu obavljam u kutu dvorišta uz vrč tople vode, koji sam zatražio u još uvijek mračnoj kuhinji. Doručkujem i za pokret sam spreman malo prije osam sati.

S kraja ceste u Besisaharu silazimo na stazu koja zapadnom (desnom) obalom rijeke Marsyangdi vodi prema Himalaji (i tko ne bi bio uzbuđen). Vrlo brzo dolazimo do prve od brojnih nepremoštenih Marsyangdinih pritoka. Spuštamo se do vodenog toka i preskačući po krupnijem kamenju koje viri iz brze bistre vode prelazimo na drugu stranu. Kratko hodamo kroz vlažnu suptropsku šumu. Kad izlazimo iz šume kod sela Tanaute (808 m) ispred nas se otvara široka zelena dolina rijeke Marsyangdi. Hodamo krivudavom stazom, na sjeverozapadu predivan pogled na planine Lamjung Himala. Klima je ovdje topla i vlažna. Svugdje oko nas žute se polja zrele riže, tu i tamo poneko stablo banane i papaje. Kuće su od ilovače, tople glinenožute boje, s krovovima od slame i ručno rezbarenim prozorskim kapcima. Klipovi kukuruza suše se u uskim spremnicima ili poredani vise s kućnih streha, a zrnje riže rasuto je na širokim pletenim prostirkama. Dvorišta uljepšavaju bundevine stapke pune žutog cvijeća, hibiskusi u ružičastom cvatu i ljubičaste perunike.

Nailazimo na jednu od većih Marsyangdinih pritoka – Khudi Kholu, koja sa sobom donosi svu vodu Lamjung Himala. Skrećemo kratko uz njen tok uzvodno i na drugoj strani ugledamo selo Khudi (792 m). U selo ulazimo prelazeći bambusov viseći most. Od njegovog ljuljanja jedva se mimoilazim sa skupinom djevojaka ukrašenih grimiznim šalovima i teškim mjedenim ukrasima na lijevim nosnicama. Na leđima su im pune košare – doko, pričvrščene na traku koja im je prebačena preko čela. Na taj način svoje terete nose svi nepalski nosači. Težina njihovih košara posramila je moju laku naprtnjaču. Kad sam iza leđa čuo kikotanje, shvatio sam da su djevojke namjerno malo jače zaljuljale most kako bi uživale u našem teturanju.

Khudi je prvo mjesto nastanjeno Gurunzima na koje nailazimo. Gurunzi su etnička skupina, mongolske rase i istočno azijskog porijekla, koja nastanjuje južne padine Annapurne. Iako imaju svoj jezik (iz tibetansko-burmanske porodice jezika) većinom govore nepali – službeni jezik u Nepalu. Običaji Gurunga u mnogome sliče tibetanskim, pa su tako i sljedbenici tibetanskog budizma. Iako njihove religijske obrede uz pomoć svetih budističkih tekstova izvode svećenici Lame, vidljiv je i utjecaj böna a još i više hinduizma iz dolina. Bön je na ovim prostorima predbudistička religija, mješavina je plemenskih kultova, animizma i šamanističke mistike. Postoje različita mišljenja o porijeklu i nazivu Gurunga. Na svom jeziku, Gurunzi sebe nazivaju Tamu, od ta – konj i mu – čovjek, što se vjerojatno odnosilo na njihovo trgovanje konjima. Gurunzi su većinom niska rasta, nabijeni, imaju kose oči i široka lica. Muškarci su, u ovim područjima, odjeveni (bolje rečeno oko kukova omotani) u pamučni dhoti koji je učvršćen patukom, nose jaknu bez rukava a na glavi šareni topi. Patuka je platneni pojas koji često oko struka stegnu i planinski nosači kako bi zbog dizanja i spuštanja teških tereta izbjegli nastanak bolova u leđima. Ženska odjeća je phariya (duga šarena suknja), bluza i prslučić, a ukrašavaju se osim već spomenutim nosnim ukrasima, također i naušnicama, ogrlicama od srebrnih novčića ili šarenih perli.

Gurunzi žive u riječnim dolinama na višim nadmorskim visinama. Grade kuće na kat s uskim ulazima i malim prozorima koji služe za prozraćivanje. U prizemlju imaju kuhinju i spremište, a na katu im je spavaonica. Kuće su izvana premazane glinom i obojane bijelom i oker bojom, a prozori i vrata crnom. Zajedno s Magarima su postali poznati kao nenadmašni ratnici još u 18. stoljeću, u vrijeme kada je Prithvi Narayan Shah krenuo iz Gorkhe, osvojio dolinu Kathmandua i pod svojom vlašću ujedinio Nepal. Hrabri gurunški i magarski borci činili su glavninu njegove pobjedničke vojske. Ta ratnička tradicija nastavlja se sve do danas, mnogi gurunški mladići služe u najboljim profesionalnim vojnim postrojbama Gurkha (u sastavu britanske, indijske i nepalske vojske). Gurunzi koji nisu razasuti po svjetskim vojskama obrađuju polja izrađena kao terase na padinama uokolo njihovih sela. U travnju vode svoja stada ovaca i koza na ispašu na visinske pašnjake gdje ostaju do rujna. Poslije žetve velike povorke ovaca i koza vode prema nizinama na prodaju, jer za važnu hinduističku svetkovinu Dasain svaka obitelj želi za večeru na svom stolu imati barem jednu pečenku. Iako teško rade po cijele dane, ipak uvijek nađu vremena za šalu i zabavu. U zajednicama Gurunga žene su u potpunosti ravnopravne s muškarcima, a u šali i prednjače. Vole očijukati i zadirkivati, a od toga nisu isključeni ni stranci. Njihovim okruglim licima, sjajnim očima i širokim drskim osmijesima teško je odoljeti.

Nakon Khudija naglo skrećemo prema sjeveroistoku, a staza se lagano penje sjevernom padinom doline koja postaje sve uža. Marsyangdi ostaje dolje na dnu kanjona, mijenja svoj karakter i više nije široka plodonosna rijeka već postaje snažna planinska bujica. Odavde imamo lijepe vidike na trozubi Himalchuli na istoku. Preko dugačkog visećeg mosta prelazimo na južnu (lijevu) obalu i oko 11:30 stižemo u Bhulbhule (840 m). Uz suhi keks pijem vrući kalo cha, nepalski crni čaj. Pozornost mi privlače uzvici iz smjera rijeke, udaljene stotinjak metara niz strminu. Odavde imam dobar pogled na brzace Marsyangdi i kajakaše koji u ludom spustu vrište od užitka. Nastavljamo prema sjeveroistoku, sunce je jako i pocrvenjeli vrat me lagano peče. Ni desest minuta od Bhulbulea, niz liticu obraslu mahovinom i gustim zelenim raslinjem, uz gromoglasan huk se ruši prekrasan vodopad. U njegovoj se blizini nalazi prirodni bazen, prava prilika za ljubitelje kupanja u bistrim i hladnim planinskim vodama. Prvi je to od mnogo vodopada kojima ćemo se diviti na našem putu oko Annapurne. Daleko ispred nas, 8.156 metara visoki vrh Manaslua se duboko zavukao u trbušaste oblake. Uz stazu bijeli jaglac i trubasti kozlac, na stijenama šarene, rukom pisane reklame za svratišta u sljedećim mjestima.

U selu Ngadi (930 m), na samoj obali male Marsyangdine pritoke, zastajemo kod skupine razigrane djece. Prvo kod njih primjetiš sjajne oči i raščupanu kosu. Kad ne pomažu roditeljima, djeca prodaju mandarine i štapove za hodanje. Ponekad traže olovku ili slatkiš, češće izvedu kolut naprijed ili neku sličnu vještinu. Prema nama su prijateljski raspoloženi, isprate nas dio puta pa kad im dosadi otrče. Karma vrlo uljudno pozdravlja i s poštovanjem razgovara sa starijima, dok se s djecom šali oponašajući životinje.

Skrećemo u kanjon Musi Khole na mjestu gdje se ona ulijeva u Marsyangdi. Spuštamo se do visećeg mosta i prelazimo Musi Kholu, te se preko jednog planinskog rebra vraćamo k Marsyangdi. Nastavljamo strmi uspon šumovitom padinom i oko tri sata popodne stižemo u Bahun Dandu (1.311 m), selo na prijevoju. Odavde se otvara vidik na pitomu dolinu, na obroncima terasasta polja riže i prosa, a povrh njih tu i tamo po nekoliko kućica. Pošteno sam se nahodao od početka sela pa do kuće koju sam izabrao za prenoćište. Vlasnica, zgodna i inteligentna žena, vješta u uveličavanju smještaja koje nudi, pokazuje mi spavaonice na prvom katu. Jedna od druge odijeljene su grubim neobrađenim daskama, koje zbog svojih neravnina nisu nikakva zvučna ni vizualna zaštita. Smještam se i nekako uspijevam razmjestiti vlažne stvari da se osuše. Uz ručak naručujem salatu od rajčica, koje sam vidio u vrtu. Takve salate nema u jelovniku, vjerojatno stoga što stranci, zabrinuti za svoje zdravlje, jedu samo termički obrađena jela. Čime će oprati rajčice, ako će ih uopće prati? Nema veze, za sada se osjećam odlično. Za ručkom me Karma podučio njihovom običaju, da hranu primam ili dajem desnom rukom, nikada lijevom; a jelo ili piće koje sam taknuo, ne nudim drugom, jer bi to bilo uvreda za onoga kome je ponuđeno.

Tuširam se hladnom vodom, u skučenoj mračnoj prostoriji, do gležnja punoj prljave vode. Upotrebljavam sve svoje akrobatske sposobnosti trudeći se ne smočiti odjeću koju držim visoko iznad glave u jednoj ruci dok se drugom sapunam. Naime vješti izvođač ove izbe bez ijednog otvora (osim vrata), pa čak ni onog za odljev vode, nije izradio nikakvu policu, a vlasnici se naknadno nisu dosjetili zabiti kakav čavao ili slično gdje bi se mogla objesiti odjeća ili odložiti toaletni pribor. Možda im je zabavno zamišljati kako se turisti željni čistoće unutra snalaze. Nakon svih peripetija, izlazim mokar u mokroj odjeći (jer mi je sve skupa ipak palo u vodu) ali spreman za razgledanje Bahun Dande. Domaći su naučeni na turiste, pa ne obraćaju pažnju na mene i ja slobodno zavirujem u svaki kutak.

Parvati, djevojčica s tužnim pogledom, kaže mi da ide u treći razred, a njena sramežljiva prijateljica, sva u krastama od herpesa, u drugi. Osmijeh im ne silazi s lica i jako su sretne što sam pošao s njima kako bi mi pokazale svoju školu.

U sjeni razgranatog pipalovog stabla u središtu sela okupilo se desetak mještana; svi čuče. Karma me upućuje u nepalski običaj, po kojem nije prihvatljivo nekoga prekoračiti ili stajati neposredno ispred čovjeka koji čuči, a pogotovo ako pri tom još i jede; također nije pristojno pružiti nogu prema čovjeku ili svetištu (eto zašto se u Aziji čuči). Jedan seljanin mi objašnjava kako Bahun Danda znači “Brahmansko brdo” i još neke druge detalje, ali ga slabo razumijem. Premještamo se u obližnju gostionicu gdje naručujemo rižin chang, niskoalkoholno piće slično pivu, nakon kojega se puno bolje razumijemo.

Poslije večere svi odlaze na spavanje i u blagovaonici ostajem sam. Naumio sam uživati gledajući noćno nebo. Međutim, odnekud iz mraka pojavljuje se vlasničin sin, donosi mi svijeću i, osjećajući što želim, ostavlja me samog.

Prije svanuća sve nas je probudio (što i nije teško s obzirom na već opisane pregrade) treker koji je povraćao. Prema zvukovima mislim da je ostavio trag od kreveta pa sve do izlaza. Taman sam ponovno zaspao, kad se sve ponovilo s nešto manjom žestinom.

Utorak, 11. studenoga 1997. godine: BAHUN DANDA – CHAMJE

Oblačno je i toplo jutro. Vrludamo između terasa prosa i riže, uz čije kamene ograde kanabis raste kao korov. Kasnije, kada se dolina suzuje, penjemo se na greben pa spuštamo u kanjon neke pritoke. Nakon prelaska pritoke, sve se ponavlja ispočetka – uspon pa spust… Nakon četiri sata hoda kod Syangea (1.136 m) prelazimo preko novog metalnog visećeg mosta na zapadnu (desnu) obalu Marsyangdi. Na samom ulazu u naselje prolazimo pokraj rodhija, tu je noćas bilo veliko slavlje; poslije probdjevene noći oni najuporniji se tek sada razilaze. Rodhi je posebna vrsta kluba za mlade, specifična za gurunšku zajednicu. Tu se poslije napornog radnog dana okupljaju i zabavljaju nevjenčane djevojke i mladići; pjeva se i pleše, a moguće je i provesti noć – sve pod nadzorom zato posebno zadužene starije žene, tzv. rodhin majke.

Kanjon Marsyangdi postaje još uži, staza je ponegdje djelomično usječena u stjenovitim obroncima. Vide se mjesta s kojih su se nedavno kamene gromade skotrljale u riječno korito. No ostalo ih je još i onako opasno nagnute nad stazom samo čekaju da se i one sjure na dno. Niz jednu blažu strminu se spuštam do rijeke, skidam cipele i hodam bos po sivom sitnom pijesku, nagomilanom između kamenih gromada. Marsyangdi bučno svladava sve prepreke, svojom bujicom zaobljuje kamene blokove, struže koru i kida grane ogromnim stablima koja su tu zapela poslije odrona. Vičem, a ne mogu se čuti. Puštam vodu da mi teče među prstima; brrr, strašno je ledena. Možda oni kajakaši od jučer nisu vrištali od užitka!

Ulazimo u šumu i u mjestu Jagat (1.341 m), na samom prijevoju, stajemo na ručak. Dok ručamo, počinje kišica, unatoč tome što svi tvrde kako je vrijeme u kartiku – osmom mjesecu njihovog lunarnog kalendara najbolje za treking, jer nema oblaka i kiše. U Jagatu se dobro vide tragovi prošlih vremena kada su kroz tada graničnu postaju prolazile mnogobrojne trgovačke karavane. Kuće od kamena u kojima se nekad razmjenjivala tibetanska sol, žad, vuna i srebro za indijsko žito, ulje i nakit danas su zapuštene ili pretvorene u trgovinice za trekere. Tradicionalan “Namaste” polako popušta pod naletima “Hallo, how are you”. Svi žele pokazati svoje znanje engleskog, na što su jako ponosni, a posebice djeca.

Isplatilo se što smo pričekali, kiša nije dugo trajala. Razvedrilo se. Odmorni i punih trbuha, nastavljamo kroz šumu rododendrona. Drveće je visoko i po desetak metara, širokog je i sjajnog lišća, a u travnju je okićeno kitama grimiznih ili bijelih cvjetova. Raskoš ove šume nastala je i održava se obiljem kiša. Monsunski vjetrovi donose iz Bengalskog zaljeva oblake koji se dižu uz dolinu. Kako se dižu, hlade se pa ne mogu više nositi velike količine vode te ih se oslobađaju u prolomima oblaka. Na suprotnoj strmijoj strani kanjona, mnoštvo se vodenih tokova u bujicama spušta s masiva Manaslu i traži svoj prolaz probijajući stijenu, pa se zatim u buci vodopada strmoglavljuju u Marsyangdi. Kapljice koje skaču na sve strane i zrake sunca uokviruju taj veličanstven prizor duginim bojama. Od silnih kapljica staza postaje vlažna, a na kamenim dijelovima i klizava, pa bih trebao gledati pod noge, što je jako teško, jer mi pozornost svako malo odvlače novi, divni vidici.

Nekoliko nosača nose svaki po dvije velike metalne cijevi za potrebe male hidroelektrane koja se gradi sjevernije. S teretom teškim 50-60 kg naporno se penju uskim stazama, između drveća i stijenja. Pred kraj dana umorno posrću, a sa svojim širokim i teškim teretima udaraju u prepreke koje im smetaju.

Smještam se u Chamjeu (Chamche, Chyamche, Chyanje) (1.385 m) nedaleko od kamenog zida s ugrađenim molitvenim valjcima. Molitveni valjci su mi dobar pokazatelj da polako ulazim u područje gdje žive tibetanski budisti, pa se držim njihovog običaja i prolazim pokraj zida s lijeve strane i molitvene valjke okrećem desnom rukom u smjeru kazaljke na satu. U svaki molitveni valjak ugrađen je papirić s molitvom – mantrom. Svaki obrtaj molitvenog valjka jednak je jednoj molitvi. Ovo ne znači da se ovdašnjim budistima ne da moliti pa su zato izmislili okretanje valjaka, štoviše rekao bih kako je situacija sasvim obrnuta. Njima nije dovoljna molitva koju ponavljaju u sebi ili mrmljaju na glas pa se ponekad služe ručnim molitvenim valjcima ili s ovakvim na istaknutim mjestima ugrađenim molitvenim valjcima za udvostručenje svojih molitvi. Kako se penjemo uzvodno vidljive su mnoge promjene. Kuće su sada većinom od kamena, vegetacija više nije tropska a i ljudi su drugačiji, kao što sam već spomenuo.

Sjedim na terasi prenoćišta uz chang od kukuruza i kroz otvoreni prozor gledam tibetanskog budističkog redovnika, koji u kutu prostorije, ispod kućnog oltara poje molitve s duguljastih listova svete tibetanske knjige – Kangyur. Ponekad molitvu poprati zvonjavom i bacanjem riže. Nekoliko zrna izlijeće kroz prozor i pada po meni. Na oltaru se uz svjetiljke na maslac nalazi i nekoliko thangka. Thangka je slika na platnu, najčešće je uokvirena svilom i razapeta između dva valjčića, a po potrebi se može smotati u svitak, pa bi se mogla nazvati i rolo slika. Na thangkama prepoznajem Dalaj Lamu, Padmasambhavu, Buddhu Amitabhu i Sakyamunija. Moje prepoznavanje budističkih božanstava i svetaca s oltara, kod pobožne domaćice izaziva iznenađenje. No, kao i svugdje ni ovdje omladina nije baš previše religiozna, naime, upravo je ušla kćerka moje domaćice i uključila radio-aparat uz samog redovnika te ga poglasnila do te mjere da se više nije čulo njegovo jednolično mrmljanje.

Nešto kasnije, mladi redovnik završava današnji obred, pažljivo zamata Kangyur u žutu svilu pa taj zamotuljak stisne drvenim koricama. Prije nego što je otišao na zasluženi odmor, zamolio sam ga za razgovor. Iako je u to vrijeme molio i on je primijetio moje poznavanje tibetanskog budističkog panteona pa je rado pristao na razgovor. Karma je prevodio. Ime mu je Norbu i moliti će za blagoslov ovog doma četiri dana. Za sebe kaže da je Nyingmapa, pripadnik sljedbe “Starih učenja”, koja se održala još iz 8. stoljeća. Zato što nose visoke crvene kape, nazivaju ih “Crvenim šeširima”. Nyingmape su tantrički budisti i ujedno sljedbenici Padmasambhave, velikog indijskog tantričkog mistika, koji je zaslužan što se budizam iz Indije proširio u Tibet. Kao suštinu Nyingma učenja, Norbu ističe: netrajnost i međuzavisnost svih stvari (materijalnog) i osjećaja (nematerijalnog), te mogućnost prosvjetljenja – za sve one koji su, kroz učenje i meditaciju dostigli najviše stupnjeve mudrosti. Zahvalio sam redovniku na razgovoru i krenuo na spavanje. Uvlačim se u vreću i ne mogu odmah zaspati, ležim u mraku i razmišljam o netom završenom razgovoru.

Srijeda, 12. studenoga 1997. godine: CHAMJE – BAGARCHHAP

Spreman sam vrlo rano i čim sam dočekao Karmu krećemo, prvo preko visećeg mosta a zatim istočnom (lijevom) stranom kanjona prema sjeveru. Čeka nas teška dionica, u sljedeća 3 kilometra trebamo savladati 300 visinskih metara. Kanjon je ovdje impresivan. Hrastova stabla balansiraju na obroncima. Kada narastu do te veličine da ih vlastito korijenje više ne može držati, sunovraćuju se niz strminu, a pritom često izazovu i veće odrone zemlje. Staza je visoko iznad rijeke, tako da je ne mogu vidjeti, ali je zato dobro čujem. Znak uz stazu pokazuje da napuštamo pokrajinu Lamjung i ulazimo u pokrajinu Manang. Pokrajina Manang je u svom donjem dijelu stisnuta između Annapurne na zapadu i Manaslua na istoku, ali za dva dana pješačenja, u svom gornjem dijelu, kod mjesta Humde, otvoriti će se prema Tibetu u široku dolinu. Na strmijim dijelovima od isklesanog kamena napravljene su stepenice. Jednoličan korak i zvuk vlastitih koraka, me hipnotički vraća u davna vremena, kada su ovom stazom prolazile karavane za Manang, Mustang i Tibet. Kao da u kanjonu još odjekuje zvižduk karavanskih vodiča konja i žamor nosača. Tadašnji su putnici nakon povratka “s druge strane Himalaje” – iz dalekog i nepristupačnog Kraljevstva Manang, u sjeverno-indijskim nizinama raspredali priče o fascinantnom planinskom okružju mistične doline, o budističkim svecima u pećinama i bogovima na snježnim vrhovima. I ja privučen tim pričama ubrzam korak.

Tal (1.707 m) je prvo mjesto na koje nailazimo u pokrajini Manang. Prijavljujem se u nadzornoj ispostavi. Mršavi službenik u bijeloj prljavoj košulji prepiše neke podatke iz moje dozvole za treking u svoju raskupusanu bilježnicu i udari žig. Izlazim na ulicu i zapanjen – stanem. Ogroman vodopad, izgleda kao da će se sručiti na selo i prekriti stara i trošna drvena svratišta i nove zidane hotele, te stvoriti jezero kao što i naziv mjesta kaže (tal je na nepalskom jezero). Na sreću, nema straha od potapanja, jer se voda strmoglavljuje u kanjon, koji je udaljen samo nekoliko metara od kuća. Stanovnici, već privikli na buku vodopada u miru obavljaju svoje poslove.

Kamenom ograđeno dvorište dvokatnog Hotela Paradise prepuno je žutog nevena. Izašli smo iz mjesta i prolazimo pored kamenih prizemnica s krovovima od ploča srebrnastog škriljevca. Uz svaku kuću cvijeće, tu su i gredice s povrćem, na dvorištu tragovi balege po kojoj čeprkaju kokoši. Na poljima ječam i stabljike kukuruza ostale nakon berbe.

Postaje napornooo! Noćas ću vjerojatno sanjati stepenice, stube, štenge i skaline – toliko ih je ovaj vrijedan narod izradio kako bi putniku olakšao kretanje po ovom teškom terenu. Tek što stignem na vrh stepenica, vidim da se treba spustiti, pa opet gore pa dolje, dolje pa gore… Sunce grije samo više dijelove ovdje već jako uskog kanjona. Unatoč tome što je u sjeni hladno – majica mi je mokra od znoja.

Nakon dva i pol sata hoda (od Tala), kod sela Dharapani (1.943 m), vraćamo se visećim mostom na zapadnu (desnu) obalu rijeke. Dharapani znači bujica i kad pogledam s mosta dolje u zapjenjenu Marsyangdi jasno mi je zašto selo nosi taj naziv.

Često susrećemo šarene karavane mula i grupice natovarenih nosača, koji opskrbljuju planinska sela robom iz Besisahara. Ponekad srećemo i domaće koji putuju do Pokhare ili čak do Kathmandua. Već iz daljine razaznajem po zvonjavi velikih zvona, što su im obješena oko vrata, dolazak karavane brdskih mula. Zbog pognutih glava, imam osjećaj kako im je teže zvono od tereta, a zbog upornog, jednoličnog koraka, čini mi se kao da nikada ne staju. Njihovi mi vodiči potvrđuju kako mogu hodati i više od 12 sati na dan. Kada dođem na strmi uspon pokušavam ih oponašati; ne po tvrdoglavosti nego po upornosti; naravno, bez zvona oko vrata.

Nešto poslije Dharapanija zaobilazimo mjesto Thonje, kod kojega Dudh Khola (“Mliječna rijeka”) svoju prljavo bijelu vodu ulijeva u Marsyangdi. S jednog mjesta na stazi imamo lijep vidik na njen kanjon i stazu koja preko sela Tilje, Karche i Bhute vodi na prijevoj Larkya La pa dalje oko masiva Manaslua. Mi nastavljamo našom stazom, koja iz dosadašnjeg sjevernog smjera skreće naglo na zapad i po prvi puta zalazimo iza Annapurne. Doduše iza smo samo njenog istočnog ruba – Lamjung Himala, na koji odavde imamo lijepe vidike. Ponovno primjećujem razliku u arhitekturi. U Bagarchhapu (2.164 m) po prvi puta nailazimo na kuće s ravnim krovovima, što ukazuje na još manje padalina. Monsunski oblaci se dovde (iza zavoja) jedva provuku, a ako i uspiju već su znatan dio svog tereta ostavili južnije. Od Dharapanija do Bagarchhapa, trebalo nam je 45 minuta. Obilazimo Nyingma gompu. Zidovi su joj napukli a lijepe freske oštećene kad je veliki odron zatrpao Bagarchhap prije dvije godine. Odnio je mnogo kuća i života. Prenoćište u kojem odsjedam ostalo je pošteđeno. Rušilačke kamene gromade zaustavile su se na samo pet-šest metara od njega. Međutim, prenoćište izgleda dobro prodrmano, jer hladnoća unutra prodire sa svih strana. Jedino toplo mjesto je kuhinja. Uz ognjište, u kojem ugodno pucketaju drva, pijem vrući du cha, crni nepalski čaj s mlijekom i pričam s domaćima o odronu i životu u selu nakon njega. Dok ukućani spremaju večeru Karma mi priča o svom poslu i životu. Nevjerojatno kako toplina vatrice razvezuje jezike.

Dal bath mi nije ukusan, a poslije večere se ne osjećam dobro. Izlazim van kako bih došao do svoje sobe na katu. Strašno je hladno. Sav se tresem od hladnoće i neke groznice tako da jedva palim svijeću. Prvi put ništa ne čitam prije spavanja, nego se poluobučen zavlačim u vreću i kratko nakon toga teškom mukom gasim plamičak na svijeći.

Četvrtak, 13. studenoga 1997. godine: BAGARCHHAP – BHRATANG

Ujutro je malo toplije. Perem ruke i malo protrljam oči; o ostaloj higijeni ni govora. Prvi lagani, jutarnji proljev.

Nastavljamo stazom na zapad. Ispred mene, snježna ljepotica Annapurna je prvi put kroz sari od oblaka stidljivo pokazala svoj bok. Ne mogu se ne sjetiti mojih prvih maštanja o Annapurni uz briljantnu knjigu o prvom usponu na njen vrh. Kada su 3. lipnja 1950. godine Maurice Herzog i Louis Lachenal stajali na vrhu Annapurne, postali su prvi ljudi koji su se popeli na vrh viši od 8.000 metara. Uspon je bio nevjerojatan pothvat: područje je prvi put istraženo, pronađen je pristup do planine i smjer uspona. Na vrh su se popeli bez upotrebe dodatnog kisika. I sve to unutar jedne sezone. Za vrednovanje njihovog uspjeha treba znati da je Annapurna I najopasniji vrh na svijetu, s postotkom poginulih višim od 40%. To je zapanjujuća statistika, pogotovo ako se zna kako Annapurnu, za razliku od Everesta, ne opsjedaju svake godine brojne ekspedicije sastavljene od imućnih penjača-turista.

Marsyangdi je prestala biti glavna atrakcija; njezino je mjesto preuzela Annapurna, kojoj se divim sa svakog proplanka.

Današnja dionica je najljepša do sada. Uzbrdica ima, ali na sreću nisu duge, jer trenutno nisam baš u formi za hodanje. Prelazimo preko drvenog mostića s kojeg se u visokom i uskom procjepu vidi snažan vodopad Syalkyu. Okolne stijene su glatke kao da su izbrušene, no to nije spriječilo nekog posvećenika, koji je na njih ucrtao svete budističke simbole. Prolazim kroz šume četinjača, većinom smreke, himalajske jele i butanskog bora. Lišće tog drveća nije široko, poput lišća rododendrona koje zadržava snijeg i lomi se pod njegovim teretom, već su to duge, žilave igle s kojih snijeg otpada i koje mogu izdržati vrlo niske temperature. Kad nakon više od 4 sata hodanja, odmaramo u Besi Salli, nisam iznenađen što ime tog zaseoka u prijevodu glasi “Vrt borova”. Na izlasku iz zaseoka Kurpa Kodo (Koto Qupar) (2.590 m) nailazimo na nadzornu točku, ovaj put moju dozvolu za treking pregledava policajac u uniformi. Provjera je nešto stroža, jer se tu odvaja staza (kroz kanjon Phu Khole i područje Nar Phu) za Tibet.

Na ulazu u Chame (2.713 m), velik kameni humak – chorten, a nešto kasnije i zid s ugrađenim molitvenim valjcima. Uz stazu se igraju djeca, smiju se i vide im se lijepi, bijeli zubi. Chame je središte pokrajine Manang, sve je puno trgovina i ljudi. Odlučio sam odmah ići dalje. No, kad ugledam skupinu starijih ljudi u dokolici, koristim prigodu i uz tibetanski pozdrav “Tashi delek” počinjem razgovor s njima. Raspoloženi su za druženje, koje je potrajalo i nakon njega sam pun dojmova o tim jednostavnim ljudima, o njihovom staloženom ponašanju i njihovoj mudrosti – za njih je ispravno djelovanje vrednije od postignuća ili nagrade.

Monsuni koji dopiru dovde nisu ni sjena onima iz dolina, pa je kiše malo i krajolik je sasvim drugačiji nego u vlažnim dolinama kojima smo prolazili južnije. Borove šume su sve rjeđe, sve je više suhih, smeđih i ogoljelih vidika. Stojim na sredini visećeg mosta na izlazu iz Chamea i promatram Marsyangdi. Na njenom toku se ne vidi nedostatak padalina, ona svu vodu dobiva iz pritoka koji se napajaju topljenjem ledenjaka. Mogao bih satima gledati u njenu modru bujicu; kad udari u stijenu ili kameni blok, od siline udarca poskoči, zapjeni se i postane mliječno siva. Brza je, hladna i neukrotiva. Da bi je prešli ljudi su morali visoko nad njenim koritom razapeti užad i na tu užad objesiti most. Najednom, sve se stane ljuljati – netko je krenuo u prelazak mosta. U ljuljanju visećih mostova počeo sam istinski uživati. Na moju sreću ovdje takvih mostova ne nedostaje.

Stižemo u Bhratang (2.851 m). Mjesto je nekada bilo naseljeno Khampama, koji su nakon dugotrajnog otpora kineskom okupatoru izbjegli iz Tibeta. Nepalska vlada ih je 1975. godine raselila. Usred sela, oko visokog stupa, uzdiže se zid od mani kamenja – plosnatih kamenih ploča ispisanih molitvama. Sa svih okolnih kuća, razapeti su konopci do vrha stupa na trgu. Na konopcima su nanizane tibetanske molitvene zastavice. Dok raznobojne zastavice lepršaju, vjetar s njih iščitava i raznosi riječi molitve.

Poslije izvrsnog didoa – palente od prosa i ljute juhe, koju sam kao i domaćini pojeo služeći se samo prstima desne ruke(prvo sam morao napraviti kuglicu od palente te u njoj napraviti udubljenje kojim sam grabio juhu i brzo prinosio ustima dok se sve nije raspalo), u kuhinji uz vatricu razgovaram sa Sonamom. Sonam (po naški: Srećko), šesnaestogodišnji redovnik, je kod kuće radi seoske svetkovine i godišnje procesije a poslije toga se vraća u samostan na brežuljku pokraj Kathmandua. Priča mi o tome kako su ga kao drugog sina, sa sedam godina poslali u samostan. Za njegove roditelje bila je to jedina šansa da mu osiguraju obrazovanje i poboljšaju socijalni status. U samostanu, u kojem je počeo učenje svetih tekstova, do sada je pokazao interes i veliku sposobnost, pa su mu omogućili nastavak školovanja i izučavanja logike, retorike i teologije. Ako uspije završiti dugo školovanje i inicijacije, koje mogu potrajati još 12 do 13 godina, postat će uvaženi Lama. O svojoj Kagyupa sljedbi priča kako je dobila ime po riječi gyu, koja znači usmeno prenošenje tantričkog učenja od učitelja učeniku, često uz pomoć tri M – mudre (posebne vrste pokreta), mandale (simboličkog dijagrama) i mantre (molitve). Njihovu sljedbu je u 11. stoljeću osnovao indijski učitelj i svetac Tilopa iz Bengala. Glavni učenik Tilope je bio Naropa iz Kašmira, koji je to mistično znanje prenio Marphi iz Tibeta, prvom u nizu tibetanskih apostola. Marpha i njegov poznati učenik poet, ekscentrik, pustinjak, mag i svetac Milarepa, dvije su najistaknutije i najčudesnije osobe u cijeloj tibetanskoj povijesti. Pun novih spoznaja, zahvaljujem Sonamu i odlazim u sobu na dograđenom katu. Međutim, u sobi me uhvati bolna nostalgija za domom. Samoća. Znam li ja biti sam? Sjetim se Milarepe koji je mnoge godine svoga života proveo u samoći svoga hermitnjaka, tamo preko planina koje čine sjeverni zid ove doline.

Pun mjesec, na pozadini plavocrnoga neba bez oblačka, stoji kao na kazališnoj kulisi. Sutra će biti hladno.

Petak, 14. studenoga 1997. godine: BHRATANG – HONGDE

Ustajem prvi; vani nigdje nikoga. Iz crne plastične cijevi pokraj kuće iz koje je jučer curila voda sada visi komad leda – znači, od jutarnje higijene opet ništa. Jučer navečer osjećao sam se dobro, ali sada opet imam proljev i zato doručak završavam s ugljenom.

Ruksak na leđa i pravo na sjeverozapad, zalazimo iza leđa himalajskog bedema okićenog blistavobijelim ledenim kulama Annapurne II i IV. Uskoro nam se na vidiku pojavljuje Annapurna III i Gangapurna. Prvi put nailazimo na snijeg. U sjenovitim pukotinama, ima ga nekoliko centimetara. Na dijelovima staze u sjeni hodam u jakni, a kada dolazim na sunčani dio u košulji. I tako ide ta igra – skini pa obuci. U jednom dijelu kanjona, Marsyangdi je svoj put izdubila između strmih litica i staza je cijelom svojom širinom morala biti usječena u stijenu. To je pravi građevinski pothvat, jer ovdje nema nikakve mehanizacije ili strojeva, samo jednostavni alati uz ljudsku snagu i vještinu.

Uspinjemo se prema Pisangu i s vrha jednog grebena ugledam novo čudo – bljesak zasniježenog lica glatke stijene Paungda Danda (4.655 m). Ovaj put, djelatna je bila priroda sa svojim čudesnim alatima. Ova 1.500 metara visoka stijena se strmo uzdiže iz doline prema nebu. Ovdašnji stanovnici stijenu nazivaju Swarga Dwar (Prolaz u nebo) i vjeruju da se duša, nakon što napusti tijelo preminulog, mora po njoj popeti dok odlazi u nebo.

Spuštamo se do Pisanga (3.292 m), naselja koje je najpoznatije po tome što se iznad njega uzdiže predivan istoimeni vrh (6.091 m). U Zagrebu sam sanjario o usponu na taj vrh, po mnogima jedan od najlakših treking vrhova u Nepalu, no, sada, kad ga gledam uživo, vidim kako to i nije baš lako. Trebalo bi imati ili unajmiti visokogorsku zimsku opremu i odvojiti nekoliko dana za aklimatizaciju i uspon. I što je još važnije treba imati odgovarajuće iskustvo u zimskim usponima, koje ja nemam. Zato sa žaljenjem nastavljam dalje ali i odlučujem da ću se za koju godinu vratiti u Nepal, pa pokušati uspon na neki značajniji vrh i do tada poraditi na tome da dođem spreman.

Nakon što smo prešli Pisang Kholu, uslijedio je strm uspon, od oko sat vremena, do 3.500 metara visokog prijevoja Mungji s kojeg puca pogled na prostranu, nekoliko stotina metara nižu dolinu Gornjeg Mananga. Ovdje ima vrlo malo oborina, jer masiv Annapurne tvori barijeru vlažnim monsunskim oblacima s jugoistoka, pa je na krševitim pristrancima vegetacija vrlo oskudna. Dokle oko seže, ogoljeli smeđi planinski krajolik. Tu i tamo rastu busenaste biljke ili bodljikavi grmovi borovice. A dolje na dnu doline kao tamna zmija vijuga Marsyangdi. Visoko na nebu, veličanstveno kruži himalajski orao i nadlijeće obronke planina bez pokreta krila. Možda vreba svisca koji tu među kamenjem i trnjem oprezno gricka suhu sjemenku.

Prenoćit ću u Hongde (Humde) (3.322 m), naselju od nekih pedesetak kuća, s velikim bijelim molitvenim zastavama na svim krovovima. Lepetanje tih zastava na oštrom vjetru daje mjestu tajanstven ugođaj. Kuće su izgrađene u tibetanskom stilu, lagano se sužavaju od temelja prema vrhu. Većina ima dimnjake, ali se iz poneke starije dimi kroz vrata i prozore. U unutrašnjosti je uvijek mračno, jer kroz male prozore ne ulazi dovoljno svijetla. Stropovi su napravljeni od grubih dasaka, a zidovi premazani blatom. Ravni krovovi su prekriveni slojem nabijene zemlje. S obzirom na to da ovdje gotovo i nema padalina, takvi ravni krovovi služe za dnevni boravak, jer je po danu ugodnije i toplije na suncu nego u sjeni. Krovovi su i zračna mjesta pa su prekriveni prostirkama na kojima se suše žitarice, povrće i voće. Po rubovima krovova su nanizani suhi komadi drveta i svježa stočna balega izmiješana sa slamom, koja će osušena poslužiti za ogrjev.

Sunce nestaje iza Annapurne već oko četiri sata popodne i temperatura se ubrzo spušta s ugodnih 10°C na -5°C. Uz kuhinjsko ognjište se skupila cijela obitelj, pa i poneki susjed, i to je dobra prilika da se uz zajedničko kuhanje večere i popriča. Jedan donosi vodu, drugi dodaje drva u vatru, treći mijesi tijesto, a lonce i tave na vatri pomiču svi, kako tko stigne. Gledam kako tijesto za chapati prelazi iz bakinih ruku u prljave ruke unučice koja se do maloprije igrala vani u prašini. Kad je maloj dosadila igra s tijestom, daje ga ocu koji od njega oblikuje lepinju i baca je na masnu i čađavu ploču iznad vatre. Na kraju chapati završi u pepelu ognjišta, otkud ga uzimam pečenog, ispuhujem i jedem još onako vrućeg.

Poslije ukusne večere pijuckam na slamku tumbu, niskoalkoholno piće od prosa koje u vrućoj vodi fermentira tu u posudi ispred mene, i gledam kako plamen bljeska na bijelim zubima ukućana okupljenih oko vatre. Svi sjede uspravno, leđa su im poput svijeće uz koju čitam prije spavanja. Pušimo. Karma i gazda veselo čavrljaju o…, nemam pojma o čemu, ali prizor je “super”. Vatra veselo pucketa i širi miris borovine koja se žari u ognjištu od žarko crvene do svijetložute boje sunca koje zalazi za Annapurnu. Odjednom mir. Čaroliju trenutka pojačava prelijepa djevojka koja se odnekud pojavljuje s kasetofonom. Iz tišine dolazi glazba, koja se širi prostorijom kao nestvarna vibracija. “I wonder how”, prepoznajem melodiju, “I wonder why”, prepoznajem riječi, “Yesterday you told me ’bout the blue blue sky”, čovječe pa to je “Lemon Tree” od Fool’s Gardena. Izgleda da čaroliju osjećam samo ja, nitko ne pokazuje ni znaka da se išta promijenilo. Postoji li djevojka? Postoji li glazba?

Subota, 15. studenoga 1997. godine: HONGDE – MANANG

U blizini Brage (3.505 m) nalazi se mali tibetanski samostan iz 15. stoljeća. Udaljen je od naselja kako bi materijalni svijet imao što manje utjecaja na život unutar njegovih zidina. Središnje mjesto zauzima Kagyupa gompa, sakralna građevina predviđena za molitvu. Prije ulaska skidam cipele, i tiho obilazim unutrašnjost gompe; trudim se ne ometati redovnike koji sjede prekriženih nogu uz svoje klupe i jednolično mole. Važne dijelove službe ističu bubnjanjem, zvonjavom i trubljenjem u trublje i sandung. Svi su zidovi ukrašeni šarenim mandalama i muralima s prikazima iz svijeta božanstava i života svetaca. S crvenih potpornih stupova vise mnogobrojne thangke. Na oltaru su razmještene statue Buddha i Bodhisattvi osvijetljene svjetiljkama na maslac.

Cijeli dan se osjećam odlično i hodanje mi ne predstavlja nikakav napor, pa smo već za četrdesetak minuta u Manangu (3.540 m). Manang je malo mjesto sa stotinjak kuća i petstotinjak stanovnika, ali je veliko putničko središte. Kroz njega prolaze tri važne putničke rute. Prva ruta povezuje Manang s Muktinathom u pokrajini Mustang, preko 5.416 metara visokog prijevoja Thorong La. Iako je zbog velikih strmina prekrivenih snijegom i ledom, taj put težak i opasan, on je za ovdašnje pučanstvo vrlo važan i njime se koriste već stotinama godina za prebacivanje velikih stada ovaca i jakova. Druga ruta povezuje ovo područje s Tibetom i Lhasom, preko kanjona Naur Khole i Naurgaona. Treća tura, kojom se koristi najveći broj putnika iz središnjeg Nepala, ide preko Larkya Bazaara do Lhase. Na svom putu oko Annapurne, planinari se koriste prvom rutom, pa u Manangu, koji je zadnje veće naseljeno mjesto prije prelaska Thorong La, obavljaju završne pripreme, opskrbu i aklimatizaciju. Znajući to, umješni Mananzi su dobro opskrbili svoje trgovine. Teoretski bi bilo moguće iz Mananga prijeći preko Thorong La u jednom danu. Ali tu je problem visinske bolesti, tako da je neophodno od dolaska u Manang pa do prelaska prijevoja provesti nekoliko dana za aklimatizaciju na visinu. Ovdje ću ostati dva dana i napraviti nekoliko izleta po aklimatizacijskom principu: “Climb high, sleep low”.

Odabirem prenoćište na čijem pročelju stoji velika rukom pisana reklama “Sun-heated hot water”. Opušten nakon dobrog tuširanja (voda je stvarno bila topla) smještam se za jedini stol na osunčanoj terasi. Karma me časti Coca Colom. Iskoristiti će vrijeme mog boravka (aklimatizacije) u Manangu i otići će obaviti “neke” poslove, vraća se tek preksutra kad nastavljamo s putovanjem. Nešto je tajnovit, pa ga zadirkujem da sigurno ide kod neke djevojke. On se smijulji i tvrdi da ide posjetiti nekoliko prijatelja u Manangu i okolici. Ne puštam ga prije nego što popričamo. Upitam ga gdje mogu potražiti neke tragove Izgubljenog Kraljevstva Manang. “Iako je Chame glavni grad, pravo povijesno središte pokrajine je zapravo područje od Pisanga pa do Mananga, koje domaći zovu Nyeshang” odgovara Karma i nastavlja: “Mananzi koji ovdje žive (ili bolje rečeno Nyeshanzi) za sebe tvrde da pripadaju gurunškoj etničkoj skupini, iako se Gurunzi s time ne slažu. Govore tibetansko-burmanskim jezikom kao i Gurunzi ali im je dijalekt različit. Prvi naseljenici doline bili su istočno azijski nomadi. Na konjima su došli preko sjevernih planinskih prijevoja i sa sobom doveli jakove i ovce. Svidjela im se ova plodna dolina i tu su se odlučili trajno nastaniti. Izgradili su kuće od kamena i od na suncu sušenih opeka od blata s ravnim krovovima. Prizemlje im služi kao štala a životni prostor im je na katu, a po ljeti i na ravnom krovu, na koji se penju drvenim ljestvama. Na obradivim površinama započeli su s uzgojem heljde i ječma. Život na jednom mjestu zahtijevao je drugačiji oblik njihove društvene organizacije pa su izabrali najdostojnijeg plemenskog poglavara za vladara doline. Sam vladar gotovo da se u svom siromaštvu nije razlikovao od ostalih, no, svi Mananzi su poštivali njegove odluke važne za njihov zajednički život. Nikakve palače nisu građene, nikakvo bogatstvo nije gomilano, jedva da je bilo i za svakodnevni život. Mješavinom tibetanskog budizma, böna i animizma stvorili su kulturu jedinstvenu samo za Manang. Tokom vremena jednostavan život u ovoj izdvojenoj planinskoj dolini jedva da se išta mijenjao. Takvo stanje nisu promijenile ni trgovačke karavane, koje su prevozile robu između južnih dolina i Tibeta. Zajedno s trgovačkim karavanama, širile su se priče o napornim i opasnim putovanjima kroz Himalaju i kraljevstvu izgubljenom u planinskoj dolini očaravajuće ljepote. S ushitom su se raspredale priče o snježnim planinama koje svojim bijelim vrhovima dodiruju tamno plavo nebo, a svojim ledenjačkim jezicima tamno zelena jezera, o suncu koje nebo i jezera pretvara u tirkize a ledenjake u srebro, o crnoj zavjesi noći na kojoj nadohvat ruke kao dragulji blješte bezbrojne zvijezde, o šuštanju raznobojnih molitvenih zastavica na vjetru, o šumu tisuća rotirajučih molitvenih valjaka, o zastrašujućim maskama jarkih boja koje u svojim ritualnim plesovima stavljaju budistički redovnici, o nadnaravnom zvuku dugačkih truba koje odjekuju iz budističkih samostana smještenih na udaljenim liticama, o crvenim poljima heljde koja samo još više ističu okolnu smeđu pustoš, o …

1950. godine, mnogo godina nakon što je Kraljevina Manang uključena u Nepal, tadašnji nepalski kralj Mahendra je privučen ovakvim pričama posjetio dolinu i vidjevši težak život stanovnika, ali i njihovu jednostavnost, radinost i srdačnost, donio je zakon po kojem Mananzi dobivaju posebne povlastice za trgovanje s cijelom jugoistočnom Azijom.” “Čekaj malo” prekidam Karmu “pa i malom djetetu je jasno da je Mahendra svojim povlasticama zapravo htio zadržati odanost stanovnika Mananga, strateški važne pokrajine na granici s Tibetom u kojeg je baš te godine ušla kineska okupacijska vojska.” “Kako bilo da bilo” nastavlja Karma “Mananzi su danas nadaleko poznati po svojim trgovačkim poslovima. Većinom izvoze drago kamenje i plemenite metale, mošus, ljekovito bilje… A uvoze konfekcijsku odjeću (zbog čega nisu baš sretni mnogobrojni tekstilni radnici u nizinskim predjelima), satove i elektroničku robu. Često na putovanjima provedu i više od šest mjeseci pa se kući vraćaju samo preko ljeta. Od kada se krajem 70-tih godina ovo područje otvorilo za strane posjetitelje, mnogi od njih su se prebacili na turizam pa su otvorili prenoćišta i hotele.”

Poslije obroka i odmora uspinjem se do veličanstvenog ledenjaka Gangapurne, gigantskog smrznutog vodopada urezanog u plavetnilo neba. Sunce što se spušta niz njegov ledeni slap dodiruje zeleno ledenjačko jezero. Ovdje je tako lijepo da nemam volje za povratak, pa kružim oko jezera. Prvim dijelom hodam uz obalu a kasnije se uspinjem na mali greben. Na čistini, nedaleko od mjesta, stado jakova čupka rijetko busenje. Te snažne i neobično izdržljive tovarne životinje, imaju čupavo i gusto krzno te bez problema podnose i najveće hladnoće na ovim visinama. Na povratku, uz stazu, na suncem zagrijanoj niskoj kamenoj ogradi, sjedi starica i mrmlja najsvetiju mantru: “OM MANI PADME HUM” tibetanskog budizma. Dugu sijedu kosu uplela je u pletenicu, oko vrata ima ogrlicu od koraljnih perli i tamnih komadića tirkiza. Dok ponavlja svoju molitvu, starica smežuranom lijevom rukom prebire brojanicu sa stoosam zrnaca, a u desnoj ruci okreće izlizani srebrni molitveni valjak. Zvuk okretanja molitvenog valjka i vječni OM! me prate sve do prenoćišta.

Nedjelja, 16. studenoga 1997. godine: MANANG

I danas koristim priliku kako bih se prilagodio na rijedak visinski zrak i tako što bolje pripremio za uspon iznad 5.000 metara. Dan provodim u višim predjelima, a na spavanje se vraćam u Manang. Već ujutro krećem na sjever prema hermitnjaku koji se vidi visoko na litici. Penjem se kozjom stazom, nekoliko puta ostajem bez daha i moram stati, osjećam nedostatak kisika. Na 4.000 m, oko špilje u stijeni, u kojoj su nekad davno meditirali naljrope – oni koji su postigli savršeni mir, sazidano je nekoliko prostorija Praken gompe. U njima živi osamdesetgodišnji Lama Tashi sa ženom. Ulazim u mračnu sobicu, uspijevam razaznati vreće (valjda s ječmom), razne limene posude (pretpostavljam da je u njima maslac i ulje), gomilu papričica i druge namirnice koje je Lama primio kao dar od seljana. U sljedećoj sobi bakreni lonci, razni vrčevi i spremnik za vodu. U prostoriji za molitvu Lama brončane puti sjedi mirno u uspravnom položaju. Ne izustivši ni riječi, na moj pozdrav lagano se nakloni i nasmiješi. Starica koja uđe za mnom dade mi znak da pričekam ako želim razgovarati s Lamom. Izlazim i sjedam ispred pećine, koja je smještena tako da se iz nje vide samo snježni vrhovi što se uzdižu u blistavo nebo; čak je i jezero skriveno padinom. Uživam u miru i veličanstvenom pogledu na sedamtisućnjake Annapurnu III (7.555 m) i Gangapurnu (7.454 m), te na savršenu snježnu piramidu Khangsar Kanga (Roc Noir) (7.485 m).

Vrijeme prolazi u hipu. Prima me Lama, kojem na dar nosim bijelu khatu, ceremonijalni šal, što se prema tibetanskoj tradiciji daje kao izraz poštovanja. Razgledam molitvenu prostoriju. Na zidu iznad oltara visi nekoliko lijepih, ali prilično oštećenih thangki. Pozlaćeni kipići Buddhe Sakyamunija – osnivača budizma i Boddhisatve Chenresigsa – zaštitnika Tibeta, i nekoliko mjedenih kipića osnivača Kagyupa sljedbe, zauzimaju središnje mjesto na oltaru. Na oltaru se ističu šarene torme, tu su i zdjelice s vodom, pehari puni ječma i mnogo drugih sitnica. Na obje strane oltara su police s prašnjavim sutrama. Posvuda po zidovima jedva razaznajem murale s prikazima božanstava. Svaki je kut zatrpan starim blagom, gotovo izgubljenim u teškoj tami. Titravi plamičci svjetiljki na maslac i opojni miris gorućih mirisnih štapića pojačava mistični ugođaj. Lama, sjedeći prekriženih bosih nogu, otvara kovčežić iz kojeg mi pokazuje fotografije sa svojim pokojnim učiteljem – guruom. Nekoliko godina nakon što je njegov učitelj “napustio ovaj svijet”, prepoznata je njegova reinkarnacija koja sada živi u samostanu u blizini Kathmandua.

Lama izvodi kratki tantrički obred kojim me blagoslivlja. Poslije njegovog blagoslova sretan prelazak preko prijevoja Thorong La je osiguran. Lama počinje obred zvonjenjem s trilpuom, zvoncem kojim tjera zle duhove, i izgovaranjem mantri uz upotrebu kratke brončane palice dorjea – skrovišta munja, osnovnog simbola tantrizma. U jednom trenutku, iznenada, odlaže svoj tantrički pribor i iz vrećice oko vrata vadi nekoliko kuglica, veličinom i bojom najsličnije krupnom biberu. Ja, koji po njegovim uputama klečim ispred njega, ostajem zatečen, jer kuglice trebam progutati. Nakon toga, iz starinske posude kapnuo mi je nekoliko kapi na dlan. Tekućinu sam posrkao s dlana, a ostatak utrljao u kosu. Cijelo vrijeme Lama je mrmljao svoje, čitajući iz sutre, kojom me je kasnije lagano taknuo po glavi, pa zatim oko vrata s najvećom pažnjom svezao crvenu vrpcu s mantrom, koju je tijekom obreda ispisao perom. Na kraju, s nekoliko kretnji rukom iznad moje glave i blagoslivljajućim osmijehom Lama je završio obred.

U prenoćištu sve bruji od istih riječi: “Thorong La. Altitude sickness…” Ja sam miran, sredio sam svoje s bogovima. Naručujem momo, raviole punjene s povrćem i dobro ih podmazujem pikantnim kečapom. Osjećam se odlično i jedva čekam sutrašnji pokret. Kasnije u sobi, okrećem se u vreći.

Ponedjeljak, 17. studenoga 1997. godine: MANANG – THORONG PHEDI

Jutro. Danas trebam prijeći više od tisuću metara visinske razlike. Spreman, ali i pomalo nervozan krećem stazom prema sjeverozapadu. Nešto poslije Mananga odvajamo se od Marsyangdi. Izgleda kao kakav potočić. Međutim, znajući kako je nizvodno to moćna rijeka i štujući njezino probijanje kanjona kroz Himalaju, kojim sam, evo, do tu putovao, lagano se naklonim u smjeru njenog izvora.

Za pola sata stižemo u Tengi (3.462 m). Kasnije prolazimo kroz Yak Kharku (4.050 m). Na ovim visinama vidici su prekrasni. U čistoći zraka himalajske jeseni, vrhovi okolnih planina se doimaju bliskima, gotovo nadohvat ruke. Na jugozapadu predivan pogled na himalajski bedem okićen ledenim krunama Roc Noirea (7.485 m) i Annapurne I (8.091 m).

Staza sada vijuga sunčanom stranom kanjona potoka Jargeng i postaje sve strmija. Obronak, po kojem hodamo, je taman od niskog raslinja i stijena na kojima se šire žutozeleni lišajevi. Nekoliko bharala, himalajskih plavih ovaca koje su na strmini pokraj samih vrhova litice mirno brstile bodljikavo rijetko bilje, spretno se razbježalo. Suprotni obronak se bijeli pokriven snijegom sve do dna kanjona, na kojem je, od sunca skriveni potok dobio ledenu koru. Taj spoj bijeloga i crnoga, to jedinstvo suprotnosti, sadržano u nepalskoj zastavi kao sunce i mjesec, stopljeno u yin-yang principu i u yab-yumu – tantričkom simbolu sjedinjenja, nigdje nije tako nenametljivo i skladno izraženo kao tu, na ovim obroncima.

Nakon tri i pol sata, prelazimo preko drvenog mosta s klimavim potpornim stupovima na snježnu stranu kanjona. Željan odmora ulazim u bhati, čajanu uz stazu. Ispod jednostavne nadstrešnice, poduzetni gorštaci na otvorenoj vatri kuhaju čaj. Vrući kalo cha, crni nepalski čaj, vraća toplinu u moje tijelo.

Još jednosatni uspon uz obronak i stižem u Thorong Phedi (Thorung Phedi, 4.450 m). Ime Phedi znači “Podnožje planine” i točno opisuje njegov položaj ispod planine Thorongse (6.481 m). Sastoji se od nekoliko kamenih kućica smještenih na brežuljku iznad puste zaravni. Nekad ljetna pastirska skloništa sada služe kao prenoćišta za sve koji namjeravaju prijeći prijevoj. Mjesta za spavanje više nema, ali Karma mi ipak pronalazi neki sobičak. Pred hladnoćom svi se povlače u kućicu preuređenu u blagovaonicu. U blagovaonici je gužva, ali je i nešto toplije nego vani. Odlazim rano spavati, jer sutra treba krenuti prije zore dok je snijeg još čvrst.

U spavaonici je hladnoća strašna; kao da sam zatvarajući vrata ove kamene izbe tu zatvorio i zimu koja me sada u ljutnji štipa i trese. Jedva palim svijeću i u vreći drhtim od hladnoće. Vani čujem glasove, govore nepalski, ali iz nekoliko engleskih riječi shvaćam da se nekoliko trekera ne osjeća dobro, nisu se dobro aklimatizirali pa se zbog visinske bolesti moraju spustiti.

Ne spava mi se.

Sunce je odavno zašlo.

Svijeća se dogorjevši ugasila.

U sobi je ledeno.

Do polaska osam sati.

Gledam u mrak.

Potpuni mrak i potpuna tišina.

Vrijeme je stalo.

Utorak, 18. studenoga 1997. godine: THORONG PHEDI – RANIPAUWA

Budim se u četiri sata. Izvlačim se iz vreće i mrzim samog sebe. Voda se zaledila pa je čuturica puknula. Pretpostavljam da je temperatura u prostoriji debelo u minusu. Oblačim sve što imam, a sve je odvratno hladno. Higijena: “Ha! Ha! Ha!” Onako debelo obučen dovučem se do zahoda gdje se jedva svučem i naravno, opet imam proljev. U tom trenutku sijevne mi spasonosna misao: “Sve je ovo samo ružan san”. Štipnem se za obraz, u nadi da ću se probuditi doma u toploj sobi, okrenuti se na drugu stranu i nastaviti spavati. No, umjesto “okretanja na drugu stranu” moram krenuti u mrak. Rani polazak je neophodan iz više razloga: velika razdaljina i visina koju treba prijeći, čvršći snijeg po mraku i na kraju u listopadu i prosincu na prijevoj treba stići prije nego što zapušu jaki vjetrovi.

Uspinjemo se stazom, što u mnogim zavojima svladava strminu prema njenom gornjem rubu. Na noćnom nebu razabirem obrise okolnih vrhova. Gasim svjetiljku i oslanjam se na ono malo svjetla koje mjesec baca kroz oblake. Pokušavam disati samo na nos; međutim, ubrzo dišem širom otvorenih usta. Dah mi se ledi ispod nosa a slina na usnama, iz nosa mi curi kao iz pokvarene slavine. Poslije jednosatnog uspona, izbijam na rub klisure, na oko 4.800 m. Nastavljam priječenjem morene, koju svladavam od osnove do vrha za pola sata. Poslije uspona nastavljam bolje vidljivom i manje strmom stazom te uskoro dolazim na snježnu padinu. Pod nogama mi škripi, zahvaljujući mraku još uvijek čvrsti snijeg. U grlu mi je studeno, jer dišem ubrzano zbog pomanjkanja kisika. Ponekad stanem, jer dalje više ne mogu. Srce ubrzano lupa, lovim zrak i hvata me lagana vrtoglavica. Strah me je da se ne srušim, no, svaki put se nakon uloženog napora izvlačim. Oblijeva me hladan znoj i čekam da se stanje smiri. Za desetak sekundi, koliko sve to traje, ponovno se osjećam dobro i spremno nastavljam. Svaki čas očekujem glavobolju ili mučninu, ali na moju sreću, ništa od toga se ne pojavljuje.

Konačno sam tu, na najvišoj točki moga puta – prijevoju THORONG LA (THORUNG LA, 5.416 m). Lako ga prepoznajem po mnoštvu šarenih tibetanskih molitvenih zastavica. Ne znam što mi je, naviru mi suze od ushita. Uspio sam. Nikada nisam bio ovako visoko. Beskrajno obzorje snježne planinske pustinje, blještavo kako može biti samo u svijetu iznad oblaka. Odsad, samo prema dolje! Nije bilo lako, no, bilo bi još teže da sam se na obilazak Annapurne odlučio krenuti iz suprotnog smjera. Ovaj smjer je ipak lakši i sigurniji, jer sam noć mogao provesti u Thorong Phediju na visini od 4.450 metara i nakon toga sam imao uspona oko 1.000 metara a za silazak imam još 1.700. Smjer iz Muktinatha ne pruža tako dobru mogućnost za aklimatizaciju na visinu i još osim toga – zadnje mjesto gdje je moguće prenoćiti je Ranipauwa na 3.726 metara. Što znači da oni koji idu iz tog smjera imaju, obrnuto od mene, teži uspon od 1.700 i silazak od 1.000 metara u jednom danu.

Još se u Manangu pričalo kako je stotinjak metara dalje od prijevoja u lavini zatrpan francuski planinar. Nesreća se dogodila prije četiri dana, kada se s grupom pokušao uspeti na obližnji vrh Thorongse. U Kathmanduu se još sređuju papiri potrebni da bi nepalska gorska služba spašavanja krenula na teren. Udvostručujem pažnju na svaki svoj korak, a naročito na stazi tik uz strminu. Na mjestima gdje je oslabila ledena kora propadam u snijeg. Što se nesreća tiče, nažalost, to nije sve. Srećem dva Španjolca čiji vodič Sherpa Dorje traži dva nosača. Nosači se već nekoliko dana nisu pojavili u svome selu pa se pretpostavlja kako su ovdje zaglavili. Nije nimalo ugodno gledati Dorjea dok komadima leda gađa dolje u provaliju, ne bi li po zvuku razaznao je li pogodio u ljudsko tijelo ili samo u prazni, odbačeni najlon.

Veličanstveni vrhovi Himalaje koje sam prije samo nekoliko dana gledao kroz grane rododendrona kao bijele blistave piramide, sad su mi iza leđa. Prošao sam kroz najviši planinski lanac na svijetu! Zastajem i divim se prizoru. Preda mnom se snježno prostranstvo spušta prema smeđoj crti na obzoru. To je moje današnje odredište – Mustang, dio suhe i hladne tibetanske visoravni koji politički pripada Nepalu. Mustang je nekada bio nezavisna Kraljevina Lo, usko povezana jezikom i kulturom s Tibetom. Zahvaljujući svom položaju, Kraljevina Lo je nadzirala trgovinu između Indije i Tibeta. Krajem 18. stoljeća kraljevinu je pripojio Nepalu već spomenuti Prithvi Narayan Shah. Tadašnji Raja je ostao vladar Loa ali su mu ovlasti značajno smanjene. Monopol na trgovinu solju dobivaju Thakalci, koji žive južnije u kanjonu Kali Gandaki. To je prouzročilo veliki gubitak prihoda od kojega se Kraljevina Lo nije nikada oporavila. Sadašnji Raja, 64-godišnji, Jigme Dorje Palbar Bista je izravni nasljednik Ame Pala, velikog ratnika i osnivača ove budističke kraljevine daleke 1380. godine. Nakon početka kineskog prisvajanja Tibeta, 1950. godine, veliki broj Khampa, ratobornih tibetanskih nomada je u Mustangu našao svoje skrovište, pa su odavde čak i nastavili borbu protiv kineskog osvajača. Nepalska vlada je tada cijelo područje zatvorila i militarizirala, zabrinuta kako bi navedene činjenice mogle navesti kineske vlasti na njegovo zaposjedanje. Zbog kineske okupacije, europske planinarske ekspedicije su morale prekinuti svoje pokušaje uspona na Everest s tibetanske strane i pokušati uspon iz Nepala. Upravo preko njih i njihovih podviga svjetska javnost je doznala za egzotičnu himalajsku hinduističku kraljevinu i njezine nenadmašne planinske ljepote. Nije prošlo puno vremena i u Nepal su krenuli zaljubljenici u planine, avanturisti, putnici… Događaje iz tog vremena izvrsno je opisao putopisac Tibor Sekelj u knjizi “Nepal otvara vrata”. Već ti prvi posjetitelji naišli su na zatvorene granice Mustanga i na natpise “zabranjeno područje” i nije dugo trebalo da počnu priče o Zabranjenom Kraljevstvu Mustang. Izolacija je prekinuta tek 1992. godine, kad je nepalska vlada dozvolila ulaz prvim posjetiteljima s posebnim dozvolama. Upravo zbog te izdvojenosti Mustang je osobito zanimljiv, jer se u njemu sačuvala tibetanska kultura i religija u svom izvornom obliku. U obliku koji je nažalost u Tibetu nestao (uništen) uslijed nemilih događaja koje ne bih ovdje opisivao. Teško je zamisliti da je Mustang, s prosječnom nadmorskom visinom od preko 4.000 metara, te suhom i vjetrovitom klimom dobio ime od tibetanskog mun thang, što znači plodna ravnica?! Kako je tek izgledalo područje Tibeta iz kojeg su došli oni koji su mu dali taj naziv. Stanovnici Mustanga nazivaju se Lope, govore tibetanski, većinom su tibetanski budisti, samo poneki od njih slijede bön. Vole konje i odlični su jahači. Žive u kućama sazidanim s opekama od blata, izvana obojanim bijelom bojom u tibetanskom stilu. Vodeni tokovi iz sliva Mustang Khole, navodnjavaju malene plodne površine na kojima Lope uzgajaju ječam i heljdu. Na planinske pašnjake, kad se zazelene nakon povlačenja snijega, vode svoja stada ovaca, jakova, magaraca i mula. Lope su kao i mnogi drugi stanovnici grubih okružja ljubazni i velikodušni, ali također, kad je to potrebno i pronicljivi poslovni ljudi.

Oko podne, s bolnim koljenima, žedan i iscrpljen stižem u Ranipauwu (Ranipowa) (3.726 m). Osjećam se zadovoljno i popravljam blagoslovljenu crvenu vrpcu oko vrata. U izabranom prenoćištu, naručujem pun lonac čaja i tsampu. Rukom radim grudice iz mirisne ječmene kaše i stavljam ih u usta. Ovo vrlo kalorično jelo je neophodno za život na ovim visinama i hladnoćama.

Poslije ručka odlazim u desetak minuta udaljeni Muktinath (3.802 m), smješten u šumici topola, sveto mjesto za sve hinduiste i tibetanske budiste. Uzbuđen sam, iako je ovo moj drugi posjet Muktinathu, a kako i ne bih bio kad se približavam mjestu na koje se hodočasti već više od 3.000 godina. U velikom hinduističkom epu Mahabharati, nastalom 500 godina pr. Kr., spominje se kako je Brahma, stvoritelj, izveo ovdje čudo, time što je zapalio vatru na vodi.

Prvo dolazim do hinduističkog hrama oko kojeg je pravilno raspoređeno 108 svetih izvora. Mandir je posvećen Vishnuu, što se vidi i po tome jer su sve česme ukrašene brončanim glavama vepra Varahe. Za hinduiste je ovdje Mukti Kshetra – “Mjesto oslobođenja”, jer vjeruju kako obredno pranje na tim izvorima pomaže u naporu za oslobađanjem od ponovnih rođenja. Svaki hinduist koji drži do sebe bar jedanput mora posjetiti Muktinath. Pošto je u hinduističke hramove i svetišta dopušten ulaz samo Hindusima, izvana gledam starog babu, svetog hinduističkog čovjeka, omotanog između nogu bijelim pamučnim povezom – dhotijem, kako unatoč niskoj temperaturi u hladnoj vodi obavlja obred pranja.

Ni stotinu metara dalje, u prastarom hramu Jwala Mai (Majke Vatre) se nalazi izvor svete himalajske vode. Uz njega iz zemlje izlazi i prirodni plin, čiji vječiti plamen kao da gori na vodi – plamen zapaljen u vremenima dok su još bogovi hodali Zemljom. Ovdje prisutna, jedinstvena kombinacija pet elemenata: zemlje, vode, vatre, zraka i prostora, kao dokaza božje prisutnosti, čini razlog zbog kojega je hodočašće u Muktinath od pamtivjeka od tako iznimnog značaja u hinduističkoj i budističkoj tradiciji. Prema budističkoj legendi, ova gompa je sagrađena na mjestu gdje je neko vrijeme meditirao Padmasambhava (Guru Rinpoche) legendarni indijski tantristički učitelj, koji je u 8. stoljeću prenio budizam u Tibet. Njegov kipić nalazi se na oltaru zajedno sa statuama Manjushrija, Avalokiteshvare i Vajrapanija, a “Otisak njegove noge” u kamenu nalazi se nedaleko od gompe. Na tom mjestu budistički hodočasnici slažu kamenčiće u male hrpice, u obliku chortena, u nadi da će im to omogućiti bolje uvjete u njihovom sljedećem životu. U ovaj hram sam, na sreću, smio ući, pa sam kleknuo na zemlju i glavom gotovo dodirnuo tlo, ne od prevelike pobožnosti već zbog toga da u niskom obzidanom prostoru ispred oltara, vidim taj mali plavičasti plameni jezičak, koji ovdje gori već tisućama godina.

Na povratku u Ranipauwu susrećem skupinu žena iz Loa, odjevenih u predivnu tradicionalnu odjeću: haljina jarke boje, u visini struka omataju šareno tibetansko tkanje, najčešće nose crnu bluzu, na glavi vežu maramu, kao ukras nose mjedene naušnice, a oko vrata niske od tirkiza i crvenih koralja. U Ranipauwi, nailazim na gužvu. Kukur, kuštravi nepalski pas ukrao je skoro četvrtinu janjeta. S tim krvavim komadom mesa bježi pred cijelom obitelji. Gomili promatrača to je odlična zabava, podijelili su se i sad jedni navijaju za psa a drugi za njegove progonitelje. Pobjeđuju progonitelji, lukavo su okružili psa i večera je spašena.

Nedugo nakon mog povratka počinje sniježiti. Prve pahulje su velike i padaju sporo, još u letu im se može vidjeti kristalni uzorak. No, već za nekoliko minuta snijeg pada vrlo gusto i do sada je napadao bar pola metra. Stvarno smo imali sreću s vremenom i prešli prijevoj u zadnji čas, jer će nakon ovog novonapadalog dubokog snijega prijevoj neko vrijeme biti neprohodan. Najsigurnije razdoblje za prijelaz preko Thorong La je za lijepog vremena u ožujku i travnju te listopadu i studenom. U ostalim dijelovima godine je zbog visokog snijega, te opasnosti od lavina, hladnoće i mogućnosti gubljenja u sniježnim mećavama prelazak opasan. Snijeg je iznenadio sve mještane. Na ulici, na brzinu ostavljeni tkalački stanovi sa svim tkanjima sada su pokriveni snijegom. Sve laganije stvari sklonjene su u kuće ali za teške tkalačke stanove više nije bilo vremena. Povlačim se na toplo, u prenoćište, a snježne radosti ostavljam hrpi goluždrave djece.

Navečer, veselica u mom prenoćištu. Skupina djevojaka i mladića obično se tu okuplja na večernje druženje. Iako sam umoran, pridružujem se pjevanju i plesu. I ja imam razloga za slavlje, uspješno sam svladao u vječni snijeg i led okovan, visokogorski himalajski prijevoj. Svi skaču na noge kad se zapjeva najpopularnija pjesma “Fiririri, resam fiririri!”. Uz pjesmu, ples i dobar chang brzo smo zašli duboko u noć.

Srijeda, 19. studenoga 1997. godine: RANIPAUWA – MARPHA

Vani “božićno jutro”, snijeg je preko noći sve pobijelio. Trčim na zahod, a čim trčim – “zna se”. U toj žurbi zaboravim na niska nepalska vrata. U prolazu hvatam grudu snijega, koju, dok čučim, držim na zarađenoj čvorugi.

Iz bjeline zasnježenog Jharkota (3.612 m) sablasno strše ruševine Dzonga, impresivne tvrđave iz koje su nekad davno moćni kraljevi upravljali cijelom dolinom. Na ravne krovove kuća od blijedosmeđe zemlje popelo se mnoštvo ljudi; odrasli bacaju snijeg a djeca grudaju prolaznike i susjede. Jednima neočekivani posao, a drugima iznenadno veselje. Na okolnim padinama neobičan prizor; snijegom prekrivena terasasta polja.

Svraćam kod Angye Gurunga. Angye je bio moj domaćin kad sam ovdje boravio 1993. godine. On i mlađi brat imaju zajedničku ženu Amaji i s njom četvero djece. Prema ovdašnjim običajima, samo najstariji sin nasljeđuje kuću i imanje te postaje glavar obitelji u koju se može dovesti samo jedna žena. Na taj tradicijski način sprječavaju daljnje dijeljenje ionako već malih imanja. Svađa je u njihovoj obitelji vrlo rijetka, a ljubav i brigu za zajedničku djecu pokazuju svi članovi obitelji. Dajem im fotografije snimljene tijekom mog posljednjeg boravka ovdje. Nakon što se prepoznaju na fotografijama, ne prestaju se smijati. Amaji je pripremila so cha – slani tibetanski čaj s maslacem. U ugodnom razgovoru zadržao sam se prilično dugo, međutim, čaj se zahvaljujući maslacu koji se digao na površinu nije brzo hladio, te mi je ugodno grijao prste sve do kraja posjete.

Staza za Kagbeni u početku ide preko planinske pustopoljine. Tlo ovdje nije stjenovito već je od zemlje, koja je zbog stalne suše postala tvrda kao kamen. Tu su, inače, sve do kuda pogled seže, jedine boje iz žuto-sivo-smeđe palete. Ali sada je sve pokriveno filigranski tankim slojem snijega što ovaj prizor čini potpuno nestvarnim, kao recimo snijeg u Sahari. Staza izlazi visoko na pobočja kanjona Jhong Khole. Na drugoj strani kanjona, visoko na strmoj litici vide se mnoga udubljenja. U arheološkim iskapanjima je otkriveno kako je tu prije 2.700 godina postojala visokorazvijena trogloditska kultura Mustanga, koja je ovdje izgradila svoje pećinsko naselje. Očigledno je da su unutrašnje stepenice morale povezivati većinu špilja, jer su neke izvedene i do devet katova visoko. U nešto manje davno vrijeme ove špilje su koristili pustinjaci i budistički redovnici kao mjesta za povlačenje i meditaciju.

Izbijamo na rub golemog kanjona rijeke Kali Gandaki, koji je ovdje širi od kilometra. Sama rijeka je znatno uža i vrluda šljunkovitim koritom. Stojim na litici iznad doline, prateći pogledom riječni tok, dok se krivudajući poput srebrne zmije uvlači u daleke planine. Ushićen sam prizorom i snagom prirode koja ga je stvorila. Kali Gandaki izvire na rubu velike tibetanske visoravni i na svom putu prema nizini presijeca cijeli himalajski masiv. Tek kad se probije kroz gorski lanac, spušta se u ravnicu i sjedinjuje s Gangesom na putu do Indijskog oceana. Odavde se odlično vidi Kagbeni (2.804 m) i njegov spektakularni položaj na vrhu stijene, neposredno iznad ušća Jhong Khole u Kali Gandaki (ili Mustang Khole kako neki u Mustangu zovu njen tok sjevernije od Kagbenija).

Strmom stazom spuštamo se na dno kanjona. Tu, među kamenjem pod mojim nogama, tražim crne oblutke. Kad sam sakupio nekoliko zgodnih komada, zastajem i većim kamenom ih razbijam. Karma mi pravi društvo i uskoro imamo cijeli mali kamenolom, razbijene prste (kad lomimo okruglo kamenje, koje moramo pridržavati prstima da bi ih mogli udariti na pravom mjestu), ali i nekoliko uspješno prelomljenih oblutaka u kojima se lijepo vide okamine spiralnih ljuštura amonita. Hinduisti ih zovu Shaligram shila (Vishnuov kamen). Većinom su promjera od samo nekoliko centimetara, ali postoje i veliki poput kotača. Nekoć je, između golemog indijskog kontinenta na jugu i Azije na sjeveru, ležalo prostrano more u kojem su živjeli i amoniti. Rijeke koje su se ulijevale u to more, nosile su sa sobom talog. Kako su amoniti ugibali, tako su njihove ljušture padale na dno mora gdje su ih prekrivale sve nove i nove naslage mulja i pijeska. Prije otprilike 25 milijuna godina, pod utjecajem tektonskih promjena, kopno Indije počelo se primicati azijskom kopnu, a more među njima počelo se sužavati. Talog, zbijen u pješčenjak, vapnenac i okamenjeni mulj, nabirao se i oblikovao brda. Njihov je rast bio beskrajno polagan. Pa, ipak, neke od azijskih rijeka koje su tekle na jug nisu zbog tih prepreka mogle zadržati svoj tok. Njihove su vode skrenule na istok i tako zaobišle tek rođenu Himalaju oko njenog istočnog kraja, i na posljetku se spojile u Brahmaputru. Ali Kali Gandaki je imala dosta snage pa je presjekla put kroz stijene dok su se još nabirale i oblikovala veličanstvene klisure koje se i danas uzdižu sa svake strane doline. Tibetanska visoravan, koja je prije sudara kontinenata bila dobro navodnjavana ravnica na južnom rubu Azije, bila je ne samo gurnuta uvis nego su je mlade planine postupno lišile njezinih oborina te je tako pretvorile u hladnu i golu visoravan kakva je danas. U svojem gornjem toku Kali Gandaki tada gubi veći dio kiša koje su joj prvobitno davale erozijsku snagu i sužuje se u svojoj golemoj dolini. Znači, tu gdje sam sada, bilo je drevno more, a sad stoje najviše i najmlađe planine svijeta, sadržavajući u svojoj građi ostatke amonita, kao nijeme svjedoke burne geološke prošlosti. Taj proces nije stao. Indija se i dalje primiče sjeveru, za 5 centimetara na godinu, pa zbog toga i stjenoviti vrhovi Himalaja za milimetar porastu.

Na dnu kanjona, stalni propuh što vuče između sjeverno indijske ravnice i tibetanske visoravni obično rastjera one rijetke oblake koji se uspiju probiti do ovih visina. Kao za inat, danas su teški oblaci nadjačali vjetar i nesmiljeno sipaju svoj sadržaj po kanjonu. Iscrpljuje me oštar vjetar s juga koji mi kišu tjera u lice i prodire sve do kostiju.

U Jomsomu (2.713 m), središtu pokrajine Mustang ponuda posjetiteljima je izvrsna; zalogajnice uredne, prenoćišta s vodom grijanom sunčanim kolektorima, kamenom popločene ulice, puno ostakljenih prozora, policijska postaja, vojarna i druge upravne službe. Prijavljujem se u uredu s velikim natpisom: Trekking Permit Checkpoint i poslije svraćam na piće u “Jimi Hendrix Restaurant”. U listopadu 1967. godine Jimi Hendrix je proveo nekoliko dana u Jomsomu i na zidu gostionice ostavio sljedeću poruku: “If I don’t see you in this world I’ll see you in the next one. Don’t be late.”. Na izlazu iz mjesta aerodrom za male avione, koji nekoliko puta dnevno lete za Pokharu. Ovaj aerodromčić je poznat kao jedan od najopasnijih aerodroma za uzlijetanje i slijetanje na svijetu. Nagli udari vjetra i nedostatka manevarskog prostora u uskom kanjonu zahtijevaju sigurnu ruku iskusnih pilota. Zato ne čudi da svako polijetanje ili slijetanje prati gomila gledatelja, koji se okupljaju posebno za tu priliku. Djeca sa žarom u očima sanjaju da će i oni jednog dana upravljati metalnim pticama, a njihovi roditelji sa žarom u očima prate turiste koji izlaze iz Dornierovog aviončića i sanjaju da će to biti baš njihovi gosti. Avionom se u Pokharu može stići za malo više od 30 minuta, nama će trebati gotovo 6 dana i ja se uopće ne nerviram zbog toga, čak dapače – sretan sam zbog toga. Zavlačim ruke u džepove i fućkajući okrenem leđa uzbuđenim gledateljima i iskusnim pilotima i krenem pješice prema Pokhari.

U cijelom kanjonu rijeke Kali Gandaki (tibetanski Thak Khola) žive Thakalci. Marpha (2.667 m), sabijena uz greben, koji joj pruža zaštitu od vjetra i prašine, je njihovo tipično naselje. Kamene kuće ravnih krovova i uske popločene ulice i prolazi. Marpha je uz to i nacionalna prijestolnica jabuka. Sva je u znaku, provjereno, najboljih jabuka. Mnogobrojni natpisi nude: sok ili rakiju od jabuka, pite i štrudle od jabuka, sušene jabuke, salatu od jabuka, palačinke od jabuka… Od svih specijaliteta koje ovdje kušam najbolji je liker (naravno od jabuka). Već sam naziv za stanovnike Marphe kaže da su marljivi ljudi (mar znači – težak rad, a pha – ljudi), a to se i vidi na svakom koraku. Iznenađen sam valjano popločenim čistim ulicama, a još više kanalizacijskim sustavom (što je rijetkost u čitavom Nepalu). Na uzvisini je velika Nyingmapa gompa, obnovljena i proširena prošle godine. Za razliku od u crveno obojanih gompi, koje smo do sada obilazili, ona je kao i sve kuće u Marphi oličena bijelom bojom (napravljenom od kamena sa obližnjeg kamenoloma). Odavde je odličan vidik na ravne krovove Marphe i život koji se na njima odvija. Zanio sam se gledajući i razmišljajući pa nisam ni primijetio kako vrijeme leti i zaboravio kako brzo ovdje dolazi noć. Još sam neko vrijeme lutao mračnim uskim uličicama i kad sam se vratio u prenoćište bilo je već vrlo kasno.

Četvrtak, 20. studenoga 1997. godine: MARPHA – KALOPANI

Dio puta do Tukuchea, prolazimo po stazi uz liticu kanjona, a dio po šljunčanom nanosu uz korito Kali Gandaki. Hodanje po riječnom nanosu znatno skraćuje i olakšava put, no moguće je samo kada rijeka, kao sada, ima nizak vodostaj. Neke riječne rukavce i pritoke prelazimo preko privremenih mostova od dasaka, a pliće nepremošćene moramo prijeći tako da skinemo cipele i hlače pa pregazimo vodu, ponegdje duboku do iznad koljena. Iako je za noge hladno ne smijemo žuriti, jer se hoda po okruglom i kliskom kamenju, a voda je brza, pa bismo se lako moglo poskliznuti i pasti u vodu.

Tukuche (Tukche, 2.591 m) je glavno thakalsko naselje. Nalazi se na izvrsnom mjestu: u podnožju planine Tukuche, gdje je Kali Gandaki naplavila plodnu zemlju kojoj osigurava i navodnjavanje. Na ovo malo obradive zemlje uzgaja se ječam, pšenica, raž i heljda. U samom središtu mjesta iznenadila nas je poprilična gužva stranaca i domaćih, svaki juri za svojim poslom. Iz ugodne sjene, naslonjeni na plavo obojeni drveni stol, čekamo naručeni čaj i kao opčinjeni promatramo ljudsku vrevu. Po povratku s WC-a zatičem Karmu u razgovoru sa starim krezubim čovjekom. Stari mu je nešto objašnjavao i gladio rijetke brkove. Karma mi prevodi koliko stiže, jer govornik priča bez prekida. Iz njegovog prevođenja sam uspio povezati da ovo što vidimo još uvijek nije onakav metež kakav je tu bio nekada (u starim boljim vremenima). Tukuche je tada bio važno prometno središte gdje se ubirala pristojba za trgovinu između Indije i Tibeta. S obzirom na to da je kanjon najlakši prirodni prolaz kroz Himalaju, nekada su se ljeti svakodnevno mnogobrojne karavane mula uspinjale zavojitim kamenim stazama. Perjanice od strune poskakivale su na njihovim hrptima, a šareni pomponi na dugim vrpcama njihali su se sa samara – teško natovarenih ječmom i heljdom, čajem, uljem, mirodijama, nakitom, platnom i noževima koje su u Tibetu snalažljivi thakalski trgovci mijenjali za bale vune i pogače soli. No, trgovanje je poslije kineskog osvajanja Tibeta prestalo, a mještani koji su prije živjeli od trgovine i pružanja usluga mnogobrojnim putnicima, trgovcima i karavanama, sada se uglavnom bave zemljoradnjom i turizmom. Thakalci drže većinu prenoćišta uz Kali Gandaki.

Nešto prije Khobanga, na ogromnoj stijeni pokraj puta nacrtana je svastika, na cijelom indijskom potkontinentu to je tradicionalni simbol za dobro i blagostanje. Staza u središtu Khobanga (Kobang, 2.640 m) mjestimično prolazi ispod kuća pa na trenutke prolazimo kroz tunele. U kuće se ulazi iz tog koridora, što je dodatna zaštita od jakog zimskog vjetra. Spustivši se ponovno u niže predjele uživam u blagodatima tople jeseni. Ručam na ravnom krovu: vrlo ljutu juhu od mrkve; pogačicu od kukuruza; musaku od sira, češnjaka, luka, zelja i rajčice; salatu od mrkve i rajčice. Vrlo obilno i vrlo ukusno. Oko mene se šareni od boja jesenjih plodova koji se tu suše. Žute bundeve, crvene paprike, proso, heljda, kukuruz i konoplja rašireni su na prostirkama i neodoljivo privlače gavrane. Kad se previše približe ovoj primamljivoj ponudi, domaćica ih uz viku tjera štapom.

Ne hodamo ni kilometar i evo nas u Larjungu (2.550 m). Na litici iznad sela primjetio sam nekoliko pećina i to mi se učinilo kao dovoljno zanimljiv razlog za skretanje s puta. Treba nam znatno više vremena uzbrdicom doći do podnožja litice no što sam očekivao. Staza je zarasla u draču i izgleda kao da se po njoj baš ne prolazi često. Tek na kraju staze vidimo da se do pećina može doći jedino penjanjem. Na sreću hvatišta je bilo dovoljno i brzo smo se našli u prvoj pećini. Iznutra se vidi da je pećina djelo ljudskih ruku, napravljena ili samo proširena dovoljno dobro da zaštiti onoga koji je ovdje boravio. Zidovi i plafon su čađavi od vatra koje su palili oni koji su se povukli iz svakodnevnog života da bi ovdje proveli neko vrijeme u meditaciji i molitvi. Na moje razočaranje nema nikakvih zidnih crteža. Do najveće pećine penjemo se klimavim drvenim ljestvama. Tu je izgrađena prostorija po svemu sudeći gompa kao okupljalište za sve one koji su u određenom trenutku nastanjivali pećine. Nekako mi se čini da u zadnje vrijeme iznad Larjunga baš nije bilo puno meditanata. Ovdašnji stanovnici su ili pokleknuli pred suvremenim načinom života i okrenuli se više turizmu nego budizmu. Ili su za meditaciju našli bolje i od ovog prometnog puta udaljenije mjesto. U povratku odlazimo i do vidikovca s kojega se Dhaulagiri (8.167 m) i njegov ledenjak vide kao na dlanu. Planina, čiji naziv u prijevodu znači “Bijela planina”, je zaista impresivna i nije čudno što je jedno vrijeme smatrana za najvišu planinu na svijetu (od 1808. do 1838. godine).

Na izlazu iz Larjunga, uz obalu Kali Gandaki, prolazimo pored jedne čistine zvane Kyongkhor. Ovdje se za veliki thakalski blagdan okupljaju Thakalci iz sva četiri klana, dolaze iz svih obližnjih mjesta a pridružuju im se i Magari iz južnijih predjela. Poseban dio blagdanskog dešavanja je obred u kojem se na Kyongkhoru žrtvuju životinje kao prinos bogovima i počast pretcima svoga klana. Ovaj blagdan je za Thakalce vrlo svrsishodan – uči mlađe naraštaje poštivanju predaka i k tome se kroz zabavu još više učvršćuje i ovako kompaktna zajednica. Sve ovo mi priča Karma dok grabimo dugim koracima. Potrošili smo previše vremena i sad žurimo kako bi stigli na zalazak sunca u Kalopaniju. Meni nešto nije jasno pa ga upitam: “Kako je moguće da se gore u litice iznad sela ljudi povlače, kako bi u sebi postigli uzvišeni ideal ahimse (nenasilja) a samo malo dalje žrtvuju životinje?”. “Uh, to je složeno” veli Karma “Mogao bih o tome pričati do Kalopanija. No, u kratko. Thakalci, kojih ima oko deset tisuća, su porijeklom s Tibeta, stoga njihova kultura i tradicija ima svoje korijene u tibetanskom budizmu. Imaju svoj jezik – panchgaunle. U prošlosti, zbog jakog bahunsko-četrijskog utjecaja, tj. pod pritiskom brahmansko-kšatrijske nepalske političke elite, dolazi do promjena (asimilacije). Pa su tako sada Thakalci u sjevernim nepristupačnijim dijelovima Nepala ostali budisti, oni Thakalci koji su se naselili u južnim dijelovima Nepala postali su hinduisti, a ovi koji žive ovdje slijede budizam začinjen hinduističkim ritualima od kojih je jedan i žrtvovanje životinja.”

Nakon sat i petnaest minuta prolazimo zaselak Dhampu i preko visećeg mosta ulazimo u Kalopani (2.530 m). Stižemo na vrijeme i s terase prenoćišta uživam u vidiku na Annapurnu I (8.091 m). Kako sunce zalazi tako se mijenjaju boje na snježnim padinama, od blistavo bijele do rumeno žute. Kalopani se nalazi gotovo na pravcu između Daulagirija i Annapurne. Jedno je od rijetkih mjesta gdje se sa staze može vidjeti Annapurna I u svom punom sjaju. Sjevernije, od kuda sam došao nju od