PLANINE OKO SARAJEVA

Sarajevo okružuju planine jedinstvene ljepote: Bjelašnica, Igman, Jahorina, Ozren, Romanija, Treskavica i Trebević; od kojih neke svojim vrhovima prelaze 2.000 metara.

Sarajevske planine obiluju bjelogoričnom i crnogoričnom šumom. Neke od njih imaju izražen kraški reljef; s pećinama, vrtačama, jamama, ali i omanjim kraškim poljima. U višim planinskim predjelima, vidljivi su tragovi ledenog doba, a naročito na Bjelašnici, u vidu morenskog materijala (sipara) i ledenjačkih udubljenja (cirkova); te Treskavici, koja je poznata po ledenjačkim jezerima. Planine su bogate izvorima pitke vode vrhunske kvalitete ali i izvorima termalnih voda. Tu izvire i nekoliko većih rijeka.

Sve u svemu – dovoljno zanimljivo za jedan trodnevni izlet u planine oko Sarajeva.

Subota, 6. listopada 2012. godine

Kavana kod čuvenog sarajevskog sebilja na Baščaršiji.

Nakon cjelonoćne vožnje iz Zagreba, oko 7:30, stižemo na autobusno parkiralište u Sarajevu. Tu se u 8 sati trebamo naći s lokalnim vodičima, koji će s nama provesti slijedeća tri dana. Vodiči dolaze na vrijeme i predlažu nam da prije razgledanja Baščaršije, krenemo na doručak u neku od brojnih buregdžinica i poslije negdje sjednemo na kahvu. Sunce se upravo pojavilo i najavilo lijepi dan – svi objeručke prihvaćamo njihov prijedlog.

Bravadžiluk je jedna od najpoznatijoj baščaršijskih uličica, vjerojatno zbog ugostiteljske ponude ponajboljih ćevapa i pita u gradu (a i šire). Nije lako izabrati između vrućih: krumpiruša, sirnica, zeljanica, bureka; pečenih u peći ili pod sačem.

Sjedamo popiti kavu na središnjem trgu kod čuvenog sarajevskog sebilja. Sadašnji sebilj je replika staroga koji je, kad je bio izrađen (u 18 st.), služio kao česma na kojoj je sebiljdžija tasom zahvaćao vodu iz korita i davao piti žednim namjernicima. Poslije kave šećemo Baščaršijom koja se tek budi.

Brusa bezistan na Baščaršiji.

Baščaršija je jezgro starog dijela grada i glavna turistička atrakcija Sarajeva. Tijekom 15. stoljeća, Osmanlije zauzimaju Bosnu. Tadašnji upravitelj osmanske pokrajine Bosne – Isa-beg Isaković, na ozemlju srednjovjekovnog naselja podiže prvu džamiju i gradi nekoliko rezidencijalnih zdanja. Podiže i most preko Miljacke, kojim povezuje naselje i novoizgrađene čaršije. Čaršije se grade po uzoru na arapske sukove – u kojima u jednom gradskom dijelu ili ulici, samo jedna vrsta zanatlija izrađuje i prodaje svoju robu. Čaršije su se širile i stopile u veliku trgovačko-zanatsku jezgru – Baščaršiju, oko koje u idućim stoljećima nastaje veliki grad – Sarajevo. S austrougarskom okupacijom 1878. godine, došli su strani arhitekti koji su htjeli Sarajevo pretvoriti u moderni europski grad. Pomogao im je veliki požar koji je uništio pola starog grada. Tako je nastala i današnja granica između Baščaršije i ulice Ferhadije. Nakon oslobođenja Sarajeva 1945. godine, novi gradski narodni odbor donosi odluku da se čaršija postepeno ruši, smatrajući kako staro trgovačko središte nema svoje mjesto u suvremenom gradu.

U zanimljivoj šetnji uskim uličicama Baščaršije; od kojih neke i danas nose nazive po različitim starinskim zanatima: Abadžiluk (krojači), Bravadžiluk (bravari), Tabaci (štavljači kože), Sarači (remenari), Kazandžiluk (prerađivači bakra), Čizmedžiluk (čizmari), Kujundžiluk (zlatari), Kazazi (izrađivači svilenih i pamučnih ukrasa), Halači (prerađivači pamuka), Bazardžani (trgovci), Aščiluk (kuhari), Ćurčiluk (kožari), Mudželiti (knjigovesci), Kundurdžiluk (postolari)…; obilazimo znamenite povijesne građevine: Gradsku vijećnicu (iz 19. st.), Brusa bezistan (16. st.), Baščaršijsku (Durakovu) džamiju (16. st.), Gazi Husrev-begovu džamiju (16. st.) i Sahat-kulu (17. st.).

Sjeverozapadni greben Trebevića i vidik na Sarajevsko polje.

Nakon turističkog razgledanja, vozimo se zavojitom cestom uz sjeveroistočne padine Trebevića, iz autobusa uživamo u predivnim panoramskim vidicima na Sarajevo. Autobus staje na Brusu (1.150 m) i nakon kraće pauze za presvlačenje i pripremu ruksaka krećemo na planinarsku kružnu turu preko vrha Trebevića.

Planina Trebević se pruža u pravcu sjeverozapad – jugoistok. Prema Jahorini na jugoistoku, omeđen je s Malim i Velikim Stupnjem (1.522 m). Na sjeveroistoku se ruši strmim stranama u kanjon Miljacke koja ga odvaja čitavim svojim tokom od sjevernih planinskih predjela. U pravcu zapada postepeno se spušta preko brda Vraca i Mojmilo u prostrano Sarajevsko polje. Na jugu, Trebević je omeđen jednim dijelom Sarajevskog polja, a dalje ga odvaja Kasindolska rijeka koja se spušta sa Jahorine.

Uspon počinjemo kroz crnogoričnu šumu koja prekriva velik dio sjevernih padina Trebevića, od njenog središnjeg dijela pa gotovo do samog vrha. Ova šuma, koju zovu “pluća” grada Sarajeva, je stavljena pod zaštitu države kao park šuma – koja obiluje prirodnim ljepotama i bogatstvom rijetke flore i endemičnih biljaka. Dobro označenom šumskom stazom, preko odmorišta kod izvora “Krčmarica”, prelazimo na jugozapadnu stranu koja nije šumovita. Nakon izlaska iz šume, nastavljamo grebenom do vrha Trebevića – Sofe (1.629 m), s kojeg se pruža izvanredan pogled na sve sarajevske planine. U blizini vrha se nalazi, 60 metara visok, telekomunikacijski toranj.

Šeher-ćehajina ćuprija na Miljacki.

Nakon odmora na vrhu, spuštamo se grebenskom stazom prema sjeverozapadu. Sarajevo se vidi kao na dlanu. Ponovno ulazimo u crnogoričnu šumu i preko odmorišta kod izvora “Tri budalaša”, stižemo do proplanka Tabačka ravan (1.210 m) na kojem se nalazi planinarska kućica. Nakon poduže stanke, u kojoj se družimo s domaćim planinarima, nastavljamo kroz šumu do obnovljenog planinarskog doma Napredak (1.100 m), gdje nas je dočekao naš autobus.

Evo nas opet u Sarajevu, stigli smo nešto prije zalaska sunca. Danas smo imali priliku dočekati i ispratiti sunce uz šetnju starim gradom. Grupa se raštrkala, svako prema svom interesu. Ja krećem obalom Miljacke od njenog zavoja kod restorana “Bazeni”, do novog mosta (neobičnog dizajna i simboličnog naziva “Festina lente – požuri polako”) kod Likovne akademije, zatim nastavljam kroz grad i završavam šetnju na Baščaršiji.

Satnica planinarske ture na Trebeviću:

Brus – 0:30 – izvor Krčmarica – 1:30 – Sofe (vrh Trebevića) – 1:00 – izvor Tri budalaša – 0:20 – Tabačka ravan – 1:00 – planinarski dom Napredak

Nedjelja, 7. listopada 2012. godine

Tuneli Ravne.

Smješteni smo u planinarskom domu “Igman” na istoimenoj planini. Dom se nalazi na šumskom proplanku (1.246 m) iznad olimpijskog skijaškog centra Malo polje. Iz doma je lijep vidik na najviši vrh Bjelašnice – Opservatorija (2.067 m). Dom je stvarno dobro opremljen, a što je još važnije, ima svoju dušu – blagovaonicu s kaminom, oko kojega smo jučer ostali do kasno u noć.

Nakon doručka krećemo autobusom prema Visokom, trebamo se voziti oko 50 kilometara. Jutarnja magla još se lijeno vuče po Bosanskoj dolini piramida. Naše prvo današnje odredište je podzemni labirint “Tuneli Ravne”. Nakon kupovine ulaznica dobivamo zaštitne kacige i stajemo u red. Ulazi grupa od dvadeset ljudi, trebamo čekati dok ne izađu, jer unutra nema dovoljno mjesta za sve.

Dok čekamo, vodič iz Fondacije arheološki park “Bosanska piramida sunca”, koji će nas provesti lokalitetom, tihim i smirenim glasom upozorava da bi za klaustrofobične bilo bolje da ne ulaze, zatim nas priprema za ono što ćemo vidjeti: “Ispod Bosanske doline piramida, izgrađena je složena mreža prolaza, raskrsnica, prostorija i podzemnih vodenih akumulacija. Otkriće ovog labirinta je pronalazač bosanskih piramida dr. sc. Semir Osmanagić najavio u svojoj knjizi iz 2005., zasnivajući svoju hipotezu na sličnim primjerima podzemnih tunela u Egiptu, Kini i Meksiku. Do tada se u Visokom smatralo kako je niski ulaz i pedesetak metara tunelskog prolaza – prirodna pećina.”

Konačno dolazi red na našu grupu, ulazimo pognuti, jer je prednji dio prolaza nešto niži. Iza sebe čujem potmuli udarac, netko nije dobro procijenio udaljenost glave i kamenog svoda, sad mi je jasno zašto su nam dali kacige. Stranice tunela, kojim hodamo, su od nekakve izuzetno čvrste smjese šljunka i pijeska. Svod je prekriven daskama koje su podbočene drvenim gredama. Na prvom odmorištu, vodič nam objašnjava: “Fondacija je upornim višegodišnjim radom potvrdila da se u ovom geološkom konglomeratu nalazi podzemni labirint koji se grana na desetine kilometara. Istraživanja tunela su pokazala postojanje najmanje dva arheološka sloja: prvi su bili graditelji labirinta (prije više od 12.000 godina) i zatim civilizacija koja je sve tunele i prostorije zatrpala šljunkovitim materijalom (prije 5.000 godina). Materijal koji je izbačen tokom gradnje tunela upotrijebljen je za pravljenje betona kojim je prekrivana Bosanska piramida Sunca.”

Bosanska piramida sunca.

Zidovi su vlažni, no zrak je ugodan, iako smo ušli već dosta duboko u podzemlje. Naš vodič i za to ima stručno objašnjenje: “Odličan protok zraka je postignut različitom visinom stropova, koja uzrokuje različit potisak zraka i prirodnu ventilaciju. Koncentracija negativnih iona, koja je nekoliko desetina puta viša od prosječne, čisti atmosferu od bakterija i virusa pa to objašnjava blagotvoran utjecaj tunela na ljudski organizam. U labirintu ne postoje štetna zračenja ni prirodna radioaktivnost, stoga je ova lokacija jedna od najsigurnijih na planetu.”

Pred kraj obilaska podzemnih tunela, dok smo sjedili na drvenim klupama oko “megalita ispisanog pradavnim runama”, naš se vodič već u potpunosti zanio u tematiku drevnih piramida i iznosio je jednu za drugom sve nevjerojatnije i nevjerojatnije teorije. Nažalost, sve sam teorije do izlaska iz tunela zaboravio. No da tu, u Bosanskoj dolini piramida, nešto ima – ima, ako ništa drugo, a ono bar turista.

Autobusom odlazimo u mjesto Gornja Vratnica, prema slijedećem lokalitetu koji ćemo obići. I tu nas dočekuje jednako zaneseni vodič. S parkirališta nam pokazuje prema brdu Toprakalija i ustvrđuje kako je to tumulus – u davnim vremenima iznad grobnice napravljen umjetni brežuljak. Na našem usponu na vrh tog 32-metarskog brežuljka, zastajemo na mjestu nekakvog iskapanja. Stojimo na masivnim ispucanim kamenim pločama, malo dalje iz gline vire jednako masivni, kameni blokovi. Vodič, sav sretan što nas je doveo pred ovaj “nepobitni dokaz postojanja megalitske civilizacije” objašnjava “kako su drevni graditelji ovaj tumulus napravili slaganjem dvoslojnih blokova (gline i betona)” i kako masa ovih “megalitskih blokova” dostiže deset i više tona.

Nakon vožnje od nepuna 4 kilometra dolazimo u grad Visoko. Gradom dominira Visočica, šumovito brdo koje se iz Visočke doline izdiže za oko 300 metara (dok mu je nadmorska visina 767 metara). Naš vodič ponovno na brdo ne gleda istim očima kao mi, naime on od Visočice vidi piramidu – Bosansku piramidu sunca. Dok se uspinjemo pokraj zadnjeg reda kuća, tumači kako je nedvojbeno dokazano da su padine brda zapravo pravilne stranice drevne piramide, koja je tokom vremena prekrivena nanosima zemlje i vegetacije, slično kao i stotine piramida u Kini, Meksiku ili Guatemali. Nakon strmog uspona kroz šumu dolazimo do čistine nastale uklanjanjem šumskog pokrova i sloja zemlje. Tu nam pokazuje velike betonske blokove i navodi kako je cijela Visočica ispod površinskog sloja prekrivena takvim blokovima, koji su prema analizi po svojoj čvrstoći i nepropusnosti superiorniji od suvremenih betona. Također tvrdi da su georadarskim snimanjem u unutrašnjosti brda ustanovljeni prolazi te da su graditelji piramide ista civilizacija koja je probila i tunele u Ravnom prije 12.000 godina.

Nakon nadahnutog izlaganja našeg vodiča, grupa nam se raštrkala. Ja sam asfaltnom cestom krenuo prema vrhu. Nešto prije prijevoja, od ceste se odvaja utabana staza, kojom sam nakon strmog uspona došao na vrh (767 m). Na vrhu se nalaze obnovljeni ostaci srednjevjekovnog grada i tvrđave. Stari grad Visoki je izgrađen u 14. stoljeću i služio je kao sjedište feudalca s titulom velikog kneza bosanskog. Osmanlijskim osvajanjem Bosne krajem 15. stoljeća grad biva napušten. Danas je Stari grad Visoki nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. S vrha se lijepo vidi Visočka dolina, grad Visoko te rijeke Bosna i Fojnica.

Gradom Visokim dominira brdo Visočica.

Visoko je grad bogate povijesti. Prvi tragovi života na području Visočke doline datiraju od prije 6.000 godina po službenoj verziji ili 12.000 godina prema verziji gospodina Osmanagića. Do Rimske okupacije, ovo područje je naseljeno ilirskim plemenom Desidijati. Značajno povijesno razdoblje za Visočku dolinu započinje stvaranjem Srednjovjekovne bosanske države. Visoko postaje glavni grad (od 12. st.) banovine, a kasnije (od 14. st.) kraljevine Bosne. Nakon osmanlijskog zauzimanja ovih prostora (u 15. st.), Ajas-beg, tadašnji sandžak-beg, kojega smatraju utemeljiteljem grada u današnjem obliku, gradi tekiju, hamam, vodovod i most na rijeci Bosni. Razvitak grada se nastavlja i za vrijeme okupacije od strane Austrougarske monarhije.

Nakon spuštanja s vrha, ostalo mi je još dovoljno vremena za šetnju gradom. Izlazim na šetalište na lijevoj obali rijeke Fojnice. Nešto prije njenog ušća u rijeku Bosnu, moju pažnju privlači izuzetno lijepa mala drvena džamija – Tabačka džamija. Do današnjeg dana sačuvana je njena izvorna arhitektura iz 17. stoljeća. Nastavljam glavnom ulicom Jalije do zgrade općine, pa kod starog betonskog mosta skrećem u visočke uličice u kojima se po brojnim doksatima još uvijek prepoznaje orijentalni stil gradnje. Prolazim pored Hadži Hasanove džamije (Saračica) i stižem na parkiralište kod “KTK” gdje čeka naš autobus.

Vrelo Bosne.

Prema planu za današnji dan ostao nam je još izlet na izvor rijeke Bosne na Ilidži. Udaljena 12 kilometara jugozapadno od Sarajeva, Ilidža je već dugo vremena poznata kao odmaralište. Tu ispod Igmana, može se uživati u termalnim vodama, rekreacijskom centru, te prelijepom parku oko izvora rijeke Bosne, koji je odnedavno proglašen za Spomenik prirode “Vrelo Bosne”. Vrelo Bosne je morfološki, hidrološki, botanički i hortikulturalni fenomen i jedno je od najatraktivnijih sarajevskih izletišta. Parkirali smo na velikom parkiralištu kod ulaza u park. Park je prepun zelenih poljana, pjenušavih brzaca i bistrih jezeraca nastalih iz bezbroj ledeno-hladnih izvora. Hladna voda nimalo ne smeta labudove koji mirno plivaju do otočića na sredini jezera. Po stazama od tucanika i preko drvenih mostića dolazimo do predivnog drvoreda. Moguće je unajmiti kočiju, repliku one iz austrougarskog razdoblja, koja će vas kroz tri kilometra dugu aleju platana i kestena odvesti do Ilidže.

Satnica planinarske ture na Visočici:

Od asfaltne ceste na prijevoju – 0:15 – vrh Visočice – 0:10 – do asfaltne ceste na prijevoju

Ponedjeljak, 8. listopada 2012. godine

Ledenjačko jezero Veliko jezero, Treskavica.

Ustajemo vrlo rano. Još po mraku se vozimo prema današnjem planinarskom cilju – planini Treskavici. Iz autobusa pratimo prekrasan izlazak sunca iznad Jahorine.

Treskavica pripada lancu dinarskih planina, nalazi se južno od Sarajeva i najviša je sarajevska planina. Pretpostavlja se da je po narodnoj predaji, ime dobila po potresima, što je vjerojatno točno, jer se nalazi u seizmički aktivnom području. Treskavica je jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini. Obrasla je velikim i gustim šumama crnogorice i bjelogorice, koje su protkane brojnim proplancima sa bujnom travom. Poseban ukras Treskavice su prekrasna ledenjačka jezera, koja se nalaze iznad 1.500 metara nadmorske visine i divan su poklon koje je ledenog doba ostavilo ovoj planini.

Treskavici prilazimo sa sjeverne strane, prolazimo kroz mjesto Trnovo i oko 7 sati dolazimo u selo Turovi (840 m), odakle nakon priprema počinjemo našu planinarsku turu. Vodič nas upozorava kako na Treskavici, zbog nedavnih ratnih djelovanja, još uvijek ima eksplozivnih naprava, te stoga nije dopušteno hodanje izvan planinarskih staza. Prolazimo kroz selo i dalje pješačimo po makadamskoj cesti. Nakon što su iza nas ostale posljednje seoske kuće, sunce se polako diže i počinje obasjavati vrhove planina koje mještani zovu Zubovi. Prvi odmor imamo, nakon prelaska drvenog mostića na Hrasničkom potoku, kod planinarske kuće na Sustavcu (1.180 m), a drugi pored novoizgrađenog planinarskog doma “Runolist”. Oba doma su zatvorena. Nedaleko nakon odvojka za sezonski vodopad Skok (koji ujesen obično presuši), stara se planinska šumska cesta pretvorila u stazu, kojom hodamo kroz crnogoričnu šumu. Nakon oko 8 kilometara izbijamo iz guste šume na proplanak otkuda slijedimo utabanu stazu preko travnatih livada. Nešto malo dalje dolazimo do mjesta s kojeg nam se pruža izvanredan vidik na najveće jezero na Treskavici, “maštovito” nazvano Veliko jezero (1.550 m), gdje ponovno radimo pauzu.

Treskavica je poznata kao planina vrlo bogata vodom. Ima više stotina izvora ili vrela, među njima su i izvori nekoliko rijeka. S obzirom da je Treskavica vododijelnica, rijeke: Željeznica, Bijela i Bistrica pripadaju Crnomorskom slivu; a Ljuta, Rakitnica i Vrhovinska rijeka se ulijevaju u Neretvu, koja svoje vode odvodi u Jadransko more. Na Treskavici ima desetak jezera, od kojih su najpoznatija: Veliko, Platno, Crno, Bijelo i Malo jezero.

Veliko jezero obilazimo s lijeve (istočne) strane i uspinjemo se strmim pobočjem Krajačića klanca. Uskoro se dolje ispod nas pojavljuje i Platno jezero (1.580 m). Penjemo se dalje prema vrhu markiranom stazom kroz usjeklinu do koje se još nisu probile sunčeve zrake. Iz mračnog usjeka izlazimo na osunčanu visoravan prekrivenu mnogobrojnim grmovima borovnica i brusnica. Tu i tamo iz mora niskog raslinja vire raštrkane skupine kamenja. Zastajemo zbog branja brusnica, borovnica više nema. Pogled ne možemo skinuti s alpskog prizora: na kraju visoravni, podnožja gotovo okomitih stijena, koje strše uvis nekoliko stotina metara, prekrivena su velikim siparima. Nastavljamo dobro vidljivom stazom preko crveno-zlatnog jesenjeg livadskog prekrivača prema liticama glavnoga grebena Treskavice. Strmim usponom uz jednu od litica izlazimo na greben.

Završni uspon na vrh Treskavice.

Na grebenu, na gotovo 2.000 metara, dočekuje nas neugodan vjetar. Stavljaju se kape i navlače rukavice. Otvorio se vidik na vrhove i planinske lance koji nas okružuju. Bjelašnica (2.067 m), Visočica (1.967 m), Prenj (2.155 m), Velež (1.969 m) i Jahorina (1.916 m); prepoznajem samo neke od brojnih vrhova koji su nam u vidokrugu. Grebenskom stazom se upućujemo prema Pašinoj planini (2.070 m), prvom treskavičinom vrhu koji nam se ukazao. Ne penjemo se na Pašinu planinu, produžujemo prema udaljenom glavnom vrhu, čiji se vršni stupić odavde lijepo vidi. Nailazimo na ostatke rovova, a nešto prije vrha, na lijevoj strani, uz stijenu i na neeksplodiranu minobacačku granatu.

Napokon, evo nas na najvišem vrhu Treskavice, na vrhu s više imena: Mala Ćaba, Đokin toranj, Pakliješ. Više imena, ali jedna visina – 2.086 m. S vrha spektakularni vidici, imam osjećaj da se može vidjeti more. Vjetar je na vrhu jak i puno je ugodnije u zavjetrini. Nakon odmora i objeda, vraćamo se istim putem u dolinu. Povratak nije dosadan. Otvaraju se novi vidici, sunce je promijenilo položaj i sve što nam je kod uspona bilo u sjeni sad je lijepo osvijetljeno.

Nakon povratka u Turove, umorni se ukrcavamo u autobus i nakon rastanka s našim vodičima u jednoj opskurnoj seoskoj kavani, krećemo na dugu vožnju do Zagreba.

Satnica planinarske ture na Treskavici:

Turovi – 1:00 – pl. kuća na Sustavcu – 1:30 – Veliko jezero – 3:00 – Mala Ćaba (vrh Treskavice) – 4:00 – Turovi