namaste!
dragi moji, u kathmanduu sam, živ i zdrav.
uspješno se popeh na mera peak - vrh viši od 6.400 metara.
nenadmašno iskustvo, vrh svijeta sazdan od snijega i leda.
tu iznad oblaka postoji samo bjelina snježnih vrhunaca i modrina beskonačnog svemira.
imaš osjećaj kao da si na nebu a ne na zemlji.
bio sam s troje francuza, mojih godina.
simpatičan bračni par, inače maratonci i treći je iskusni planinar, gorski vodič.
iz dana u dan išli smo prema sve većim visinama.
kampirali smo, jer je taj dio nepala nenastanjen.
18 dana spavali smo u šatorima i živjeli na otvorenom.
temperature od +40, vlažno, na početku planinarenja, do -40 s vjetrom, na vrhu.
krenuli smo iz doline dudh khole, na oko 3.000 metara smo prešli preko prijevoja
i na strmim obroncima hinku doline ušli u bambusovu džunglu.
tu nas je dočekala kiša, blato, pijavice, stršljeni i opasno spavanje na strminama.
kad po noći zbog potrebe izlaziš iz za drvo zavezanog šatora
(ja sam zbog aklimatizacije pio puno vode i izlazio 2-3 puta)
moraš paziti da se po mokroj travi ne odskližeš niz strminu u provaliju.
kroz džunglu smo se uspinjali do prijevoja, pa preko njih,
pa se opet spuštali kako bi prešli neki od pritoka hinku khole.
dok hodaš džunglom savitljive bambusove stabljike uvijek se tako postave
da se cijelom dužinom onako mokre provuku uz tvoj vrat.
blato nervira, prljavi smo do kapuljača, imamo ga čak i u naprtnjačama.
pijavice su najmanji problem, jer ispijanje krvi ni ne osjetiš.
no, stršljenov ubod zato boli ko sam vrag.
kad smo dosegli visinu od 4.000 m izašli smo iz kišnog područja.
nastavljamo hodati uz rijeku,
huk vode, koja divlje udara u kamene gromade,
je ponekad tako glasan da moramo vikati kako bi čuli jedni druge.
duboko smo u kanjonu i po danu je vlažno, a po noći mraz.
sunce izlazi vrlo kasno a zalazi rano.
temperatura se vrlo brzo nakon zalaska sunca spusti ispod nule.
u šatoru provodimo po 10 sati.
spava se u kapi i rukavicama (a pišanje...).
slušam glazbu s mp3 playera, čitam sa svjetiljkom na glavi i spavam kako-tako.
moram spavati na leđima, iako mi to ne odgovara,
jer kod spavanja na boku ili trbuhu pluća ne mogu udisati punim kapacitetom,
a to je na ovim visinama itekako potrebno.
khare 4.900 m - zadnji kamp prije ledenjaka.
francuskinja tu ima gadne probleme.
iako su svi francuzi počeli uzimati diamox još u parizu,
ona se čas nakon što bi zaspala - naglo budila u paničnom strahu od gušenja,
hvata zrak i tek nakon nekoliko dugih minuta dolazi k sebi.
i tako cijelu noć.
klasični simptomi visinske bolesti, sutradan se mora spustiti.
za nju je daljnji uspon završio.
mi ostali preko mera la prijevoja 5.425 m nastavljamo dalje.
izgubili smo dosta vremena na aklimatizaciju francuza i zato preskačemo base camp.
prema high campu 5.800 m idemo samo sherpa i nas troje.
kasnimo i sva dobra mjesta u zavjetrini su zauzeta.
ostaje nam samo podizanje šatora na grebenu,
što nam baš ne ide, jer vjetar već dobrano dere snijeg.
na kraju šatore ne podižemo nego ih samo kao krpe bacamo na snijeg
i preko njih vežemo konope koje učvršćujemo snježnim klinovima.
uvlačimo se u njih kao u vreće, podbočimo krov štapovima za hodanje i počinje mora.
cijelu noć iščekujem novi i novi nalet vjetra i osluškujem lepetanje šatora,
u strahu sam da će nas vjetar zbrisati s grebena u bezdan.
uključujem mp3 player, svira fix you od coldplaya.
izgleda da sam ipak zaspao,
jer se budim u jednom trenutku svjestan samo svog postojanja i apsolutno ničeg više.
jesam li crv ili nešto drugo - ne znam, jer mi je svijest potpuno prazna, bez ijednog koncepta.
teško je to opisati a bojim se još teže shvatiti -
ne znam ko sam, što sam, gdje sam, apsolutno ništa ne znam,
čak nesvjestan mrklog mraka, jer to je možda sve što postoji (ne zezam se),
kao nekakav ponor praznine - neopisiv primordijalni strah.
beskonačno dugo uz bolni napor počinjem se prisjećati.
dalje nema spavanja samo čekanje.....bez kraja.
ustajemo u 2.
michel ne može staviti dereze, smrznule se u krivom položaju (nije početnik, nije ih ostavio vani, bile su u šatoru).
didier je izmjerio vanjsku temperaturu -14 (bez wind cilla),
pa nije čudo što je i u šatoru bilo ispod nule.
na um im je pala spasonosna ideja, na dereze se treba popišati i tako ih odlediti.
svi pogledi se upere u mene - u onoga ko je svaku noć zbog obavljanja nužde nekoliko puta izvodio pravu
glazbenu kompoziciju s otvaranjem brojnih patent zatvarača (od flis navlake, vreće, pa dva na šatoru).
možete zamisliti kako je kad na -14 tri para očiju (tri svjetiljke) zure u tebe,
a ti moraš izvaditi maloga (kojeg na toj temperaturi u mnogobrojnim slojevima odjeće jedva možeš naći)
i pomokriti se.
nikad teže.
nakon uspješnog odleđivanja navezujemo se i krećemo.
dawa, ja, didier pa michel.
na samom početku kod svakog stajanja gledamo u daljini oluju.
nema nikakvog zvuka samo svijetlo žuta munja koja razdere crno-tamnoplavo nebo,
još neko vrijeme treperi tamno roza a onda sve ugasne,
da bi nakon nekoliko sekundi sve opet počelo ispočetka.
kataklizmička vizura mordora.
hodaj, stani, hvataj zrak.
dok u mraku pratim stope dawe ispred sebe u glavi mi je samo jedna misao - guraj naprijed.
hodaj, stani, jedva hvataj zrak.
napredujemo fantastično i uskoro pretječemo dvije grupe koje su krenule prije nas (zbog naših problema).
nakon uskog grebena, izbijamo na posljednji, najstrmiji dio ispod samog vrha.
merde - viče didier u vjetar - prvi smo, nema fiksnog užeta, jaki vjetar je izglancao strminu - nema stopinki.
dawa i didier odlaze s užetom i ostalom opremom gore.
michel i ja čekamo.
zabijaju snježne klinove i spuštaju uže.
mi ukapčamo ascendere i polako se penjemo.
15. 10. 2006. oko 7 sati.
NA VRHU SMO.
hura!!!!
cijeli svijet je ispod nas.
neopisiv osjećaj pobjede (sebe, svih svojih slabosti i nedostataka) i sreće.
vjetar brije, temperatura koju smo poslije izračunali s wind chillom između -40 i -50,
nema zadržavanja - samo da se razvije hrvatska zastava i napravi nekoliko fotografija.
povratak niz uže, pa sada lakoćom pera (ali naravno uz puno opreza) prema dolje.
dečki se zadržavaju u high campu ali ja ne osjećam nikakav umor i nastavljam u khare sam.
putem nenadmašan vidik na everest, lhotse, chamlang, makalu, ama dablam i ostale himalajske ljepotane.
stajem i neko vrijeme opijen uspjehom i vidicima istinski uživam.
u khareu otrežnjenje,
šatori su razderani,
didier ima ozebline na prstima desne ruke,
na vrhu je morao skinuti rukavice kako bi vezao uže na snježne klinove,
michel, koji se cijelo vrijeme žalio da mu je hladno za noge ima ozebline na nožnim prstima.
naš sherpa dawa, dočuo preko nekih nosača da mu je umrla žena i hitno se vraća u kathmandu.
mi sakupljamo svoje stvari i polako krećemo za njim.
sedam dana nakon uspona nalazimo se u lukli, mamurni čekamo prvi jutarnji avion za kathmandu.
glava još boli od previše popijenog changa.
naime, nosači i kuhinjsko osoblje, zadovoljni dobivenom napojnicom, sinoć su priredili slavlje uz pjesmu i ples.
“fiririri, resam fiririri!”.
družili smo se do duboko u noć, dok je vani bjesnjela kiša i močila kroz razderane šatore sve naše stvari.
vidimo se
sve vas voli
bodo
u kathmanduu, 22. listopada 2006. g.
