Četvrtak, 20. studenoga 1997. godine: MARPHA – KALOPANI

Prelazak riječnog rukavca

Dio puta do Tukuchea, prolazimo po stazi uz liticu kanjona, a dio po šljunčanom nanosu uz korito Kali Gandaki. Hodanje po riječnom nanosu znatno skraćuje i olakšava put, no moguće je samo kada rijeka, kao sada, ima nizak vodostaj. Neke riječne rukavce i pritoke prelazimo preko privremenih mostova od dasaka, a pliće nepremošćene moramo prijeći tako da skinemo cipele i hlače pa pregazimo vodu, ponegdje duboku do iznad koljena. Iako je za noge hladno ne smijemo žuriti, jer se hoda po okruglom i kliskom kamenju, a voda je brza, pa bismo se lako moglo poskliznuti i pasti u vodu.

Glavna ulica u Khobangu

Tukuche (Tukche, 2.591 m) je glavno thakalsko naselje. Nalazi se na izvrsnom mjestu: u podnožju planine Tukuche, gdje je Kali Gandaki naplavila plodnu zemlju kojoj osigurava i navodnjavanje. Na ovo malo obradive zemlje uzgaja se ječam, pšenica, raž i heljda. U samom središtu mjesta iznenadila nas je poprilična gužva stranaca i domaćih, svaki juri za svojim poslom. Iz ugodne sjene, naslonjeni na plavo obojeni drveni stol, čekamo naručeni čaj i kao opčinjeni promatramo ljudsku vrevu. Po povratku s WC-a zatičem Karmu u razgovoru sa starim krezubim čovjekom. Stari mu je nešto objašnjavao i gladio rijetke brkove. Karma mi prevodi koliko stiže, jer govornik priča bez prekida. Iz njegovog prevođenja sam uspio povezati da ovo što vidimo još uvijek nije onakav metež kakav je tu bio nekada (u starim boljim vremenima). Tukuche je tada bio važno prometno središte gdje se ubirala pristojba za trgovinu između Indije i Tibeta. S obzirom na to da je kanjon najlakši prirodni prolaz kroz Himalaju, nekada su se ljeti svakodnevno mnogobrojne karavane mula uspinjale zavojitim kamenim stazama. Perjanice od strune poskakivale su na njihovim hrptima, a šareni pomponi na dugim vrpcama njihali su se sa samara – teško natovarenih ječmom i heljdom, čajem, uljem, mirodijama, nakitom, platnom i noževima koje su u Tibetu snalažljivi thakalski trgovci mijenjali za bale vune i pogače soli. No, trgovanje je poslije kineskog osvajanja Tibeta prestalo, a mještani koji su prije živjeli od trgovine i pružanja usluga mnogobrojnim putnicima, trgovcima i karavanama, sada se uglavnom bave zemljoradnjom i turizmom. Thakalci drže većinu prenoćišta uz Kali Gandaki.

Sve se šareni od boja jesenjih plodova koji se suše

Nešto prije Khobanga, na ogromnoj stijeni pokraj puta nacrtana je svastika, na cijelom indijskom potkontinentu to je tradicionalni simbol za dobro i blagostanje. Staza u središtu Khobanga (Kobang, 2.640 m) mjestimično prolazi ispod kuća pa na trenutke prolazimo kroz tunele. U kuće se ulazi iz tog koridora, što je dodatna zaštita od jakog zimskog vjetra. Spustivši se ponovno u niže predjele uživam u blagodatima tople jeseni. Ručam na ravnom krovu: vrlo ljutu juhu od mrkve; pogačicu od kukuruza; musaku od sira, češnjaka, luka, zelja i rajčice; salatu od mrkve i rajčice. Vrlo obilno i vrlo ukusno. Oko mene se šareni od boja jesenjih plodova koji se tu suše. Žute bundeve, crvene paprike, proso, heljda, kukuruz i konoplja rašireni su na prostirkama i neodoljivo privlače gavrane. Kad se previše približe ovoj primamljivoj ponudi, domaćica ih uz viku tjera štapom.

Ne hodamo ni kilometar i evo nas u Larjungu (2.550 m). Na litici iznad sela primjetio sam nekoliko pećina i to mi se učinilo kao dovoljno zanimljiv razlog za skretanje s puta. Treba nam znatno više vremena uzbrdicom doći do podnožja litice no što sam očekivao. Staza je zarasla u draču i izgleda kao da se po njoj baš ne prolazi često. Tek na kraju staze vidimo da se do pećina može doći jedino penjanjem. Na sreću hvatišta je bilo dovoljno i brzo smo se našli u prvoj pećini. Iznutra se vidi da je pećina djelo ljudskih ruku, napravljena ili samo proširena dovoljno dobro da zaštiti onoga koji je ovdje boravio. Zidovi i plafon su čađavi od vatra koje su palili oni koji su se povukli iz svakodnevnog života da bi ovdje proveli neko vrijeme u meditaciji i molitvi. Na moje razočaranje nema nikakvih zidnih crteža. Do najveće pećine penjemo se klimavim drvenim ljestvama. Tu je izgrađena prostorija po svemu sudeći gompa kao okupljalište za sve one koji su u određenom trenutku nastanjivali pećine. Nekako mi se čini da u zadnje vrijeme iznad Larjunga baš nije bilo puno meditanata. Ovdašnji stanovnici su ili pokleknuli pred suvremenim načinom života i okrenuli se više turizmu nego budizmu. Ili su za meditaciju našli bolje i od ovog prometnog puta udaljenije mjesto. U povratku odlazimo i do vidikovca s kojega se Dhaulagiri (8.167 m) i njegov ledenjak vide kao na dlanu. Planina, čiji naziv u prijevodu znači “Bijela planina”, je zaista impresivna i nije čudno što je jedno vrijeme smatrana za najvišu planinu na svijetu (od 1808. do 1838. godine).

Drvene grede na leđima nosača stižu iz doline u Larjung

Na izlazu iz Larjunga, uz obalu Kali Gandaki, prolazimo pored jedne čistine zvane Kyongkhor. Ovdje se za veliki thakalski blagdan okupljaju Thakalci iz sva četiri klana, dolaze iz svih obližnjih mjesta a pridružuju im se i Magari iz južnijih predjela. Poseban dio blagdanskog dešavanja je obred u kojem se na Kyongkhoru žrtvuju životinje kao prinos bogovima i počast pretcima svoga klana. Ovaj blagdan je za Thakalce vrlo svrsishodan – uči mlađe naraštaje poštivanju predaka i k tome se kroz zabavu još više učvršćuje i ovako kompaktna zajednica. Sve ovo mi priča Karma dok grabimo dugim koracima. Potrošili smo previše vremena i sad žurimo kako bi stigli na zalazak sunca u Kalopaniju. Meni nešto nije jasno pa ga upitam: “Kako je moguće da se gore u litice iznad sela ljudi povlače, kako bi u sebi postigli uzvišeni ideal ahimse (nenasilja) a samo malo dalje žrtvuju životinje?”. “Uh, to je složeno” veli Karma “Mogao bih o tome pričati do Kalopanija. No, u kratko. Thakalci, kojih ima oko deset tisuća, su porijeklom s Tibeta, stoga njihova kultura i tradicija ima svoje korijene u tibetanskom budizmu. Imaju svoj jezik – panchgaunle. U prošlosti, zbog jakog bahunsko-četrijskog utjecaja, tj. pod pritiskom brahmansko-kšatrijske nepalske političke elite, dolazi do promjena (asimilacije). Pa su tako sada Thakalci u sjevernim nepristupačnijim dijelovima Nepala ostali budisti, oni Thakalci koji su se naselili u južnim dijelovima Nepala postali su hinduisti, a ovi koji žive ovdje slijede budizam začinjen hinduističkim ritualima od kojih je jedan i žrtvovanje životinja.”

Zrake zalazećeg sunca su zarumenile Annapurnu I

Nakon sat i petnaest minuta prolazimo zaselak Dhampu i preko visećeg mosta ulazimo u Kalopani (2.530 m). Stižemo na vrijeme i s terase prenoćišta uživam u vidiku na Annapurnu I (8.091 m). Kako sunce zalazi tako se mijenjaju boje na snježnim padinama, od blistavo bijele do rumeno žute. Kalopani se nalazi gotovo na pravcu između Daulagirija i Annapurne. Jedno je od rijetkih mjesta gdje se sa staze može vidjeti Annapurna I u svom punom sjaju. Sjevernije, od kuda sam došao nju od pogleda skriva Nilgiri, a južnije ima još više kiše i vidike na planinske vrhove prikrivaju razgranate šume i ostalo raslinje. Imam sreće što nije kiša, jer Kalopani, čiji naziv znači “Crna voda”, više nije iza Annapurne i otvoren je prodiranju oblaka iz doline pa dobiva šest puta više kiše nego samo pola dana hoda udaljen Tukuche. Prije večere pridružuju mi se uvijek spremni za šalu i druženje momci iz Barcelone i njihov nasmijani Sherpa Dorje. Srećemo se već drugi put, što je ovdje, tako daleko od Europe, dovoljno da se osjećamo kao stari prijatelji. Svi zajedno večeramo sukuti, prženo suho meso. A poslije večere, uz rakshi, rakiju od riže prepričavamo svoje doživljaje.

Utorak, 25. studenoga 1997. godine: DHAMPUS – POKHARA

Drveni čamci na jezeru u Pokhari

Do Phedija (1.128 m) se spuštamo kroz šumu ogromnih stabala, od kojih su neka i 30 metara visoka, a grane im počinju tek na dvadestak metara visine. Debla su široka gotovo metar a lišće ne opada tokom cijele godine. Ovo drveće zovu chilaune što je nepalski naziv za svrab i stvarno sok ovog drveća u doticaju s kožom izaziva jak svrbež.

Spuštamo se i šutimo. Tu i tamo izmijenimo po koju riječ, svako je u svojim mislima. Nešto me steže oko srca, ne napušta mi se Annapurna, ni Karma, ni nepalski gorštaci. No, u Phediju se bez riječi uguravamo u autobus. Klasična gužva. Nisam brojao, ali mislim da je u Pokhari (819 m), glavnom gradu pokrajine Kaski, iz autobusa izašlo stotinjak ljudi?!

Nakon posljednjeg zajedničkog dal batha u restoranu uz samo jezero u Pokhari, rastanak s Karmom. Sretan sam, jer se sve završilo u najboljem redu, ali nisam veseo, jer se, eto, moramo rastati. Grlimo se kao najbolji prijatelji. Oko vrata mi stavlja žutu svilenu khatu, sa željom da se što prije ponovo vidimo. Sve što se o Sherpama priča i piše je istina, barem kada je o Karmi riječ. Cijelim putem je bio brižan, ali nenametljiv, ukazivao je na pravi put i pomagao mi u svakoj prilici na vrlo jednostavan i prirodan način. Jesam li od njega što naučio?

U Nepalu, 1997. godine.

Ponedjeljak, 24. studenoga 1997. godine: GHANDRUNG – DHAMPUS

Na kraju doline Modi Khole je ulaz u Annapurnino Svetište

Ujutro, kratki i strmi spust niz obronak kanjona, sve do pjenušave rijeke Modi. Najlakši put za Pokharu vodi njenom dolinom. Na maloj čistini iznad rijeke, Karma stane, spusti svoj ruksak i sjedne do njega. Na moj upitni pogled pokaže da i ja učinim isto. Nakon značajne stanke (pravi je majstor u dramatiziranju) kaže kako će sada odgovoriti na moje često postavljano pitanje: kako je ovaj planinski masiv dobio ime po hinduističkoj božici ili možda kako je hinduistička božica dobila ime po ovom planinskom masivu. Karma rasprostre zemljovid na travu i prstom po njemu pokazuje dok priča o prirodnim čudesima vezanim uz Annapurnu, kojima sam i sam bio svjedok. Govori o blistavim jezerima kod Pokhare u kojima Annapurna ogleda svoje snježno lice. O gustim tropskim šumama rododendrona i bambusa na njenim južnim pobočjima. O suhoj i hladnoj klimi na tibetanskoj visoravni, iza njenih leđa. O toliko različitoj klimi na njenim južnim i sjevernim obroncima, kao da je riječ o udaljenosti od tisuću a ne samo sto kilometara. Priča o pradavnoj civilizaciji na području današnjeg Mustanga, o isto tako prastarom svetištu Muktinath i o dokazima da se u Muktinath hodočasti već više tisuća godina. O najdubljem kanjonu na svijetu, koji je eto “slučajno” tako dobar prolaz iz indijske nizine u planinsko svetište. O moćnoj (i naravno svetoj) rijeci koja je taj prolaz na tako čudesan način probila.

Hinduistička božica Annapurna

No to nije sve – Karma nastavlja svoj monolog – sva čudesa koja smo vidjeli obilazeći oko Annapurne, samo su priprema za najveće čudo. Kod te riječi zastane i rukom mahne prema udaljenom kraju kanjona Modi. Tu u samom središtu Annapurninog masiva, na nadmorskoj visini od preko 4.000 metara, postoji ovalni ledenjački bazen. U potpunosti je, kao prstenom, okružen planinskim vrhovima, od kojih su mnogi viši od 7.000 metara. To je Annapurnino Svetište. Kad su se prvi pradavni istraživači uspinjali kanjonom rijeke Modi, naišli su na vrlo uzak prolaz, koji je vodeni tok (nastao topljenjem ledenjaka) urezao između Hiunchulija i Machapucharea. Hrabriji od njih, su ušli kroz taj jedini ulaz u ledeni tamni amfiteatar (i usred ljeta ovdje je samo 7 sati sunca dnevno). Kad se sunce pojavilo iznad vrhova i razlilo svoje zrake po ledenjacima – sve je bljesnulo, kao odsjaj bezbrojnog dragog kamenja. Prizor je zasigurno izazvao strahopoštovanje kod prvih posjetilaca. Ti prvi utisci prenosili su se usmenom predajom kroz pokoljenja i tako je središte Annapurne, njeno planinsko srce postalo Svetište. Za stanovnike ovog područja Svetište je riznica neprocjenjivih dragocjenosti, koje su ovdje nagomilale Nage, zmijolika božanstva. U ranim animističkim kultovima, hinduizmu i budizmu Svetište je postalo sjedište božanstava. Za hinduiste je vrh svete planine Machapuchare, koja se nalazi na ulazu Svetišta, obitavalište boga Šive.

Bezbrojna terasasta polja

Hinduistička božica Annapurna se na slikama prikazuje kako drži zlatnu kutlaču ukrašenu dragim kamenjem u desnoj ruci i posudu s hranom u lijevoj. Poznata je kao božanska “Majka koja hrani”, jer za sebe ne uzima ni zalogaja iz posude sve dok svi njeni posvećenici nisu nahranjeni. Podudarnost je više nego vidljiva. Što je bolje moglo nahraniti brojna usta posvećenika na indijskim ravnicama nego polja natopljena vodom koju je osigurala planina – božanska Majka.

“Što čekamo, idemo u Svetište” bio je moj brzi odgovor na ovo Karmino izlaganje. Međutim Karma me smiruje i objašnjava kako je ispravno Svetištu prići samo postupno, bez brzine i sile. Prvo treba završiti koru (hodočasnički obilazak) oko Annapurne, pa tek u sljedećem koraku stupiti u Svetište. I ja prvotnoj odluci o usponu na jedan od treking vrhova (u sljedećoj posjeti Nepalu) dodajem i Annapurna Sanctuary Trek.

Iako se vrijeme počelo kvariti, pod dojmom Karmine priče, odlučujem da umjesto dolinom Modi Khole, za Pokharu idemo nešto daljim, planinskim putem. Napuštamo naše odmorište i uspinjemo se uz suprotni obronak kanjona prema Landrungu (Landruk, 1.699 m).

Muškarac tjera bivole koji vuku drveno ralo

Nakon tri sata hoda, na izlazu iz polumraka jesenje šume, zastanem očaran prizorom, nešto ispod mene – proplanak prekriven bezbrojnim terasastim poljima. Izgledaju kao paleta slikara koji slika samo žutom, smeđom i zlatnom bojom te njihovim bezbrojnim nijansama. Na poljima gdje su žitarice pokošene, rade skupine seljaka.

Nešto kasnije, nakon što smo prošli proplanak, počela je kiša. Staza se počela spuštati. Na malom polju, ugledam muškarca što tjera
bivole koji vuku tupo drveno ralo. Na kraju plitke brazde s mukom usječene u tvrdo tlo, čovjek povikom okrene životinje vukući ih za prsten provučen kroz nosnice.

U Dhampus (1.737 m) stižemo oko tri sata popodne. Do Phedija i ceste za Pokharu još ima jedan sat hoda; sat vremena do civilizacije. Prenoćit ću ovdje; barem još jedna noć u brdima. I tu, na kraju puta, najlošije prenoćište i još lošija hrana, čak je i khir, puding od riže bljutav. Na sreću, kiša je prestala i nebo se otvorilo pa ja zaboravljam na sve loše. Van me izvukla dvostruka duga. Kroz razbacane oblake, pogledom lovim obrise Machapucharea, svete planine na čiji vrh (6.993 m) ljudska noga nije stupila.

Nedjelja, 23. studenoga 1997. godine: GHOREPANI – GHANDRUNG

Annapurna South i Machapuchare obasjani izlazećim suncem

Mrak je, iako se nebo razvedrilo. Ustajem – umoran, nenaspavan i mrzovoljan. Kako je noćas padalo, pomislio sam (i čak se poveselio) da se nećemo ustajati na izlazak sunca. No, evo me, pratim brze Karmine korake na strmini uspona za Poon Hill. Nema kraja strmini, a rekli su da je vrlo blizu. Spotičem se u mraku i onako ljut, vičem za Karmom: “Kog se vraga toliko žuriš?” “Brzo, brzo! Ne smijemo propustiti ni sekundu. Vidjeti ćeš kad dođemo gore da takav vidikovac za izlazak sunca ne postoji nigdje na svijetu.”

Ne možete znati koliko je bio u pravu. Nitko tko nije bio na Poon Hillu (3.210 m) ne može znati koliko je bio u pravu. Od prizora, kad se iz mraka pojavljuju samo snježni vrhovi osvjetljeni nježnim dodirom prvih sunčevih zraka, potpuno smo zanijemili. Otvorenih usta, u nevjerici, opčinjeni, gledamo, kako se pred nama – polako… polako… od vrha prema dolje u svoj svojoj veličini i ljepoti pojavljuju Dhaulagiri, Annapurna i Machapuchare, baš kao magija vještog iluzioniste, u koju ne možeš vjerovati iako gledaš vlastitim očima. Nakon tog briljantnog spektakla, koji je potrajao nekih četrdesetak minuta, silazimo u Ghorepani na doručak.

Indijski languri ne bježe, samo na trenutak okrenu glave

Naporan uspon stazom koja vodi kroz gustu šumu rododendrona. Na mjestu gdje je sunce prodrlo kroz krošnju i ugrijalo plosnatu mahovinom obraslu stijenu uz stazu, sunča se mali gušter, koji upozoren zvukom mojih koraka brzo nestaje među vlažnim kamenjem. Nekoliko metara od staze manji čopor sivih majmuna u potrazi je za hranom. To su indijski languri (po majmunolikom bogu Hanumanu zovu ih još i Hanumanovi languri), u nedostatku njihove najomiljenije hrane – slatkih cvjetova rododendrona, hrane se bobicama. Ne bježe, samo na trenutak zastanu i okrenu glave prema meni, pa opet nastave s potragom.

Stanovnici Tadapanija (Tadopani, 2.480 m) (“Daleka voda”) su donedavno strmom i teškom stazom donosili vodu s izvora udaljenog tridesetak minuta od njihovog sela. Sada su sustavom crnih plastičnih cijevi vodu doveli u selo. Tadapani, se nalazi u pokrajini Kaski, obiluje “hotelima”, prodavaonicama suvenira i zalogajnicama. Izabirem jednu s vidikom i naručujem aloo bhujiyu i sag, od smjese pire krumpira i brašna naprave se tanki rezanci koji se prže i serviraju s povrćem. Ručam polako. Što sam bliže kraju puta, sve radim sporije, očito mi se ne vraća u civilizaciju. Vidici na Annapurnu South, Machapuchare i Hiunchuli su odlični, a još su bolji sa vidikovca kod Shivinog hrama, koju stotinu metara povrh mjesta.

U Ghandrungu (Ghandruk, 2.012 m) nailazim na do sada najbolje prenoćište. Vlasnik ga je od samog početka gradio samo s jednom namjenom – za turističku uslugu, za razliku od ostalih koji su preuređivali i nadograđivali svoje kuće ili štale. Ovdašnji stanovnici, većinom Gurunzi, od kojih su neki služili kao Gurkhe u britanskoj vojsci, zarađeni su novac (nadam se) dobro uložili u turizam. I dal bath je odličan, a tarkari (povrće u curryu) i achar (pikantni umak od povrća sa sitnim komadićima čilija) su još bolji.

Subota, 22. studenoga 1997. godine: TATOPANI – GHOREPANI

Sikha - mladić s upregnutim bivolima vrši žito

Na izlasku iz Tatopanija provjera dozvole za treking i zatim prelazimo preko visećeg mosta na drugu stranu Kali Gandaki. Ovdje trebamo napustiti njen kanjon i skrenuti na jugoistok u kanjon Ghar Khole. Iako gotovo i nismo hodali ja skidam ruksak, nervozan sam i pripaljujem cigaretu. Kali Gandaki uvukla mi se pod kožu i nije mi lako samo tako je napustiti. Karma je odmah shvatio situaciju, pa je i on stao te napunio svoju malu lulu.

Dobra strmina uskoro liječi teške rastanke i do mjesta Ghara (1.705 m), nakon savladanih 500 visinskih metara, nervoza je nestala bez traga. Uspon se nastavlja, prolazimo ponovno kroz šume oraha i rododendrona. U jednom trenutku izlazimo na čistinu, Karma mi znakom pokazuje da stanem i budem tih, ispred nas po tlu čeprka jedna od najljepših ptica svijeta, tragopan – fazan veličine purana, s ultramarinskom bradušom i grimiznim perjem predivno ukrašen nizovima bijelih točaka. Preplašen našim dolaskom odlepršao je u obližnje grmlje.

Stižemo u malo veće mjesto – Sikha (1.920 m). Prolazimo glavnom ulicom i pozdravljamo starije muškarce koji sjede na drvenim klupama ispred trgovinica. Karma se zaustavlja ispred jednog prenoćišta u razgovoru s mlađom magarskom ženom. Ona primjećuje da sa zanimanjem promatram njen zaista lijep tradicionalni nakit. Ako sam dobro zapamtio, svoje naušnice je nazvala madwari, phuli je ukras na lijevoj nosnici, a pote ogrlica od zelenih perli s medaljonom od srebra.

Nosač na stazi za Ghorepani

Nailazimo na dio šume koji izgleda sablasno; stabla obrasla mahovinom, bez ijedne grane – sve su posječene. Sječa stabala je zabranjena zakonom, pa okolni stanovnici u potrazi za ogrjevom “poštuju zakone” i sijeku samo grane. Sve je više stanovnika u planinskim područjima Nepala. Ljudi iz dolina dolaze. Sijeku šume radi ogrjeva, radi stvaranja pašnjaka ili oranica, državne službe velikom mukom pokušavaju taj problem staviti pod nadzor. Nepal je zemlja s najizraženijim problemom erozije tla na svijetu. Tanak sloj zemlje, na mjestu gdje su uništene šume i raslinje, natope jake monsunske kiše pa zemlja klizi u stalnim odronima i završava u gorskim potocima. Ovaj materijal ispunjava riječna korita u nizinama Nepala i Indije, zbog čega dolazi do katastrofalnih poplava u doba monsuna. Na jednoj strmoj padini, jedva prolazimo mjesto gdje je veći odron sa sobom u dubinu odnio i stazu. Nešto prije sela Chitre (2.390 m), padine nisu više tako strme i tu nam postaje jasno zašto se sjekla šuma, sve uokolo prekriveno je terasastim poljima. Prešli smo gotovo 400 visinskih metara, a najstrmiji današnji uspon nas tek čeka.

Mlade nosačice se odmaraju na prijevoju

Nakon Chitrea nastavljamo uspon prvo kroz šumu poluzimzelenog hrasta, s tvrdim oštrim trnasto-bodljikavim lišćem, a zatim kroz šumu rododendrona. S prijevoja Ghorepani Deorali (2.920 m), ne tako davno prekrivenog šumom, sada se pružaju lijepi vidici na sjever prema Dhaulagiriju i Nilgiriju; na sjeverozapad prema Annapurni South, Hiunchuliju i Machapuchreu; a na istoku se vidi geben po kojem vodi staza za naše sutrašnje odredište – Ghandrung. Nekoliko trenutaka nakon nas na prijevoj stižu i mlade nosačice. Unatoč usponu koji su upravo savladale šale se i dovikuju svojim cvrkutavim glasovima. Spuštaju svoje teške terete na kamenu klupu – chautaru. Takve klupe izrađene su posvuda uz staze i velika su pomoć nosačima, jer bez njih ili bez tuđe pomoći bi bilo teško spustiti a nemoguće podići teške terete.

Gotovo na samom prijevoju izgrađeno je naselje Ghorepani (Ghorapani, Ghodepani, Ghodapani, 2.850 m) (“Voda za konje”). Avionski promet iz Pokhare do Jomsoma još uvijek nije prekinuo opskrbu Mustanga konjskim karavanama. Sve karavane iz doline prolaze preko Ullerija i prijevoja Deorali. U blizini su izvori vode, na kojima se nakon napornog uspona, napajaju žedni konji. Pronalazim prenoćište i uzimam sobu, zapravo izbu dobivenu zatvaranjem terase s komadima lima i stakla. Iz te čudne nadogradnje lijepi je vidik na planine, pa sam si zamislio iz kreveta uživati u mjesečinom obasjanom vrhovima. Ranije večeram nego obično. Plan je sutra ustati vrlo rano, te se popeti na obližnji Poon Hill i tamo dočekati izlazak sunca. Požalio sam svoj izbor smještaja. Naime, prvo: od vidika nije bilo ništa, jer se vrijeme naglo pokvarilo i planine su nestale u gustim oblacima. A drugo: gošće iz sobe koja je prije imala pogled na terasu, sada kroz svoj prozor imaju vidik u moju “sobu” i radoznalo, kad im se prohtije, promatraju što radim. Nije bilo druge već što prije ugasiti svijeću i zavući se u vreću. Taman sam zaspao kad me probudi jaka kiša. Kada se kiša pretvorila u tuču, prestao sam se osjećati kao de se nalazim u terariju, sada se osjećam kao u dobro poklopljenoj tavici za prženje kokica.