AROUND ANNAPURNA TREK > 16. DAN

Ponedjeljak, 24. studenoga 1997. godine: GHANDRUNG – DHAMPUS

Na kraju doline Modi Khole je ulaz u Annapurnino Svetište

Ujutro, kratki i strmi spust niz obronak kanjona, sve do pjenušave rijeke Modi. Najlakši put za Pokharu vodi njenom dolinom. Na maloj čistini iznad rijeke, Karma stane, spusti svoj ruksak i sjedne do njega. Na moj upitni pogled pokaže da i ja učinim isto. Nakon značajne stanke (pravi je majstor u dramatiziranju) kaže kako će sada odgovoriti na moje često postavljano pitanje: kako je ovaj planinski masiv dobio ime po hinduističkoj božici ili možda kako je hinduistička božica dobila ime po ovom planinskom masivu. Karma rasprostre zemljovid na travu i prstom po njemu pokazuje dok priča o prirodnim čudesima vezanim uz Annapurnu, kojima sam i sam bio svjedok. Govori o blistavim jezerima kod Pokhare u kojima Annapurna ogleda svoje snježno lice. O gustim tropskim šumama rododendrona i bambusa na njenim južnim pobočjima. O suhoj i hladnoj klimi na tibetanskoj visoravni, iza njenih leđa. O toliko različitoj klimi na njenim južnim i sjevernim obroncima, kao da je riječ o udaljenosti od tisuću a ne samo sto kilometara. Priča o pradavnoj civilizaciji na području današnjeg Mustanga, o isto tako prastarom svetištu Muktinath i o dokazima da se u Muktinath hodočasti već više tisuća godina. O najdubljem kanjonu na svijetu, koji je eto “slučajno” tako dobar prolaz iz indijske nizine u planinsko svetište. O moćnoj (i naravno svetoj) rijeci koja je taj prolaz na tako čudesan način probila.

Hinduistička božica Annapurna

No to nije sve – Karma nastavlja svoj monolog – sva čudesa koja smo vidjeli obilazeći oko Annapurne, samo su priprema za najveće čudo. Kod te riječi zastane i rukom mahne prema udaljenom kraju kanjona Modi. Tu u samom središtu Annapurninog masiva, na nadmorskoj visini od preko 4.000 metara, postoji ovalni ledenjački bazen. U potpunosti je, kao prstenom, okružen planinskim vrhovima, od kojih su mnogi viši od 7.000 metara. To je Annapurnino Svetište. Kad su se prvi pradavni istraživači uspinjali kanjonom rijeke Modi, naišli su na vrlo uzak prolaz, koji je vodeni tok (nastao topljenjem ledenjaka) urezao između Hiunchulija i Machapucharea. Hrabriji od njih, su ušli kroz taj jedini ulaz u ledeni tamni amfiteatar (i usred ljeta ovdje je samo 7 sati sunca dnevno). Kad se sunce pojavilo iznad vrhova i razlilo svoje zrake po ledenjacima – sve je bljesnulo, kao odsjaj bezbrojnog dragog kamenja. Prizor je zasigurno izazvao strahopoštovanje kod prvih posjetilaca. Ti prvi utisci prenosili su se usmenom predajom kroz pokoljenja i tako je središte Annapurne, njeno planinsko srce postalo Svetište. Za stanovnike ovog područja Svetište je riznica neprocjenjivih dragocjenosti, koje su ovdje nagomilale Nage, zmijolika božanstva. U ranim animističkim kultovima, hinduizmu i budizmu Svetište je postalo sjedište božanstava. Za hinduiste je vrh svete planine Machapuchare, koja se nalazi na ulazu Svetišta, obitavalište boga Šive.

Bezbrojna terasasta polja

Hinduistička božica Annapurna se na slikama prikazuje kako drži zlatnu kutlaču ukrašenu dragim kamenjem u desnoj ruci i posudu s hranom u lijevoj. Poznata je kao božanska “Majka koja hrani”, jer za sebe ne uzima ni zalogaja iz posude sve dok svi njeni posvećenici nisu nahranjeni. Podudarnost je više nego vidljiva. Što je bolje moglo nahraniti brojna usta posvećenika na indijskim ravnicama nego polja natopljena vodom koju je osigurala planina – božanska Majka.

“Što čekamo, idemo u Svetište” bio je moj brzi odgovor na ovo Karmino izlaganje. Međutim Karma me smiruje i objašnjava kako je ispravno Svetištu prići samo postupno, bez brzine i sile. Prvo treba završiti koru (hodočasnički obilazak) oko Annapurne, pa tek u sljedećem koraku stupiti u Svetište. I ja prvotnoj odluci o usponu na jedan od treking vrhova (u sljedećoj posjeti Nepalu) dodajem i Annapurna Sanctuary Trek.

Iako se vrijeme počelo kvariti, pod dojmom Karmine priče, odlučujem da umjesto dolinom Modi Khole, za Pokharu idemo nešto daljim, planinskim putem. Napuštamo naše odmorište i uspinjemo se uz suprotni obronak kanjona prema Landrungu (Landruk, 1.699 m).

Muškarac tjera bivole koji vuku drveno ralo

Nakon tri sata hoda, na izlazu iz polumraka jesenje šume, zastanem očaran prizorom, nešto ispod mene – proplanak prekriven bezbrojnim terasastim poljima. Izgledaju kao paleta slikara koji slika samo žutom, smeđom i zlatnom bojom te njihovim bezbrojnim nijansama. Na poljima gdje su žitarice pokošene, rade skupine seljaka.

Nešto kasnije, nakon što smo prošli proplanak, počela je kiša. Staza se počela spuštati. Na malom polju, ugledam muškarca što tjera
bivole koji vuku tupo drveno ralo. Na kraju plitke brazde s mukom usječene u tvrdo tlo, čovjek povikom okrene životinje vukući ih za prsten provučen kroz nosnice.

U Dhampus (1.737 m) stižemo oko tri sata popodne. Do Phedija i ceste za Pokharu još ima jedan sat hoda; sat vremena do civilizacije. Prenoćit ću ovdje; barem još jedna noć u brdima. I tu, na kraju puta, najlošije prenoćište i još lošija hrana, čak je i khir, puding od riže bljutav. Na sreću, kiša je prestala i nebo se otvorilo pa ja zaboravljam na sve loše. Van me izvukla dvostruka duga. Kroz razbacane oblake, pogledom lovim obrise Machapucharea, svete planine na čiji vrh (6.993 m) ljudska noga nije stupila.