Napuštam nepalsku prijestolnicu Kathmandu (1.336 m), grad na zelenim obroncima himalajskog zida. Iz Thamela, najšarolikijeg dijela Kathmandua, krećem rano, taksijem do autobusnog kolodvora. Na manjem trgu u Chetrapatskoj četvrti, nakon hladne noći prospavane na neudobnim sjedalima svojih jurilica, odrpani vozači rikši pale vatru od sakupljenih otpadaka kako bi ugrijali svoja promrzla mršava tijela. Za razliku od turističkog Thamela, koji se kasno budi, predgrađe već živi. Pospani pješaci, skupine biciklista i bučni motoristi žure na posao prema središtu grada. Seljacima iz okolnih sela, pogurenim pod motkama s teškim tovarima njihovih ratarskih proizvoda, probija znoj ispod topija - tradicionalnih nepalskih kapa, dok hitrim koracima grabe prema raskrižju Asan Tol. Žure se da zauzmu što bolje položaje za uspješnu prodaju. Neki tek sada ustaju, peru zube na ulici i pljuju na smeće u prašnjavim jarcima. Sveta krava, koja je do maločas neodlučno stajala na sredini raskrižja i tako potpuno zaustavila promet, ipak je krenula u izabranom smjeru svoga cjelodnevna lutanja u potrazi za hranom.

Ulični psi, obilježeni mnogim ožiljcima, cijelu su noć proveli u međusobnim borbama i sada se od umora jedva vuku dok traže mjesto za dnevni počinak. No sve to još nije ona svakodnevna buka i vreva, koja će za manje od jednog sata dostići svoju punu jakost i podići takvu prašinu, da poneki od onih koji provode duže vrijeme na ulici nose na nosu i ustima maske kao zaštitu od prašine i smoga.

Čini se da će moj autobus, s planiranim polaskom u sedam sati, kasniti. Kažu mi kako je to uvijek slučaj s “redovnim” linijama. Zavidno gledam luksuzne turističke autobuse, koji kreću prema rasporedu, a unutra ima putnika koliko i sjedala. Istodobno u mom je autobusu takva gužva, da u jednom trenu pomišljam kako ne možemo krenuti zbog prevelike težine, no tada shvatim da zapravo motor još nije upaljen, a ni vozač još nije stigao. Konačno se pojavljuje netko na vozačkom sjedalu, no to je samo jedan od mnogobrojnog službenog osoblja, koji je tu zbog popravka sirene. Ostali njegovi suradnici razišli su se oko autobusa pa po njemu kuckaju i lupkaju. Nijedan od njih nema nikakav alat. Nakon što je sirena popravljena vješti majstor je isprobava, na radost nakrcane gomile. Tek sam poslije shvatio njezinu važnost, bez ispravne sirene bi sigurnost u prometu bila jednaka nuli. Naime, naš vozač, koji cijelim putem nije skidao nogu s gasa, prije “rezanja” nepreglednih zavoja uvijek je dugo trubio. Uvjerio sam se u neophodnost tog postupka, kada sam nekoliko puta s druge strane zavoja ugledao u trenu napuštene tovare i pješake koji su spas potražili u bijegu s ceste. Naš vozač nije “rezao” zavoj samo onda kad bi čuo sirenu iz drugog smjera.

Autobus juri kanjonom rijeke Trisuli. Kloparanje kotača, po ovdje još dobrom Prithvi Highwayu, nadglasava šum brzaca što se pjene duboko u kanjonu. Kondukter visi na vratima, a cijelim sustavom zvižduka i udaraca po karoseriji daje razne znakove vozaču. Na svakoj stanici ulaze prodavači vode i grickalica pa se kroz gužvu vješto probijaju do kraja autobusa, gdje sam do maločas vjerovao da se ni list papira ne može provući. Tako se na jednoj stanici u autobus uvukao čak i vrijedni glazbenik. Gudeći u svoje glazbalo, iskoristio je mnogobrojne slušatelje stisnute u tako mali prostor i pokazao im svoju umješnost - naravno, za novac.

Konačno stanemo u Muglingu (208 m), gradiću na raskrižju putova za veće nepalske gradove Pokharu i Narayanghat. Stanka za ručak. U prvoj zalogajnici naručujem dal bath - gustu juhu od leće i kuhanu rižu, s kukhurako masu - piletinom nasjeckanom na komadiće i kuhanoj u curryu. Pljuckajući koščice odlučujem kako odsad jedem dal bath bez mesa. Cijena ručka je umjerena, 50 rupija, što je oko 5 kuna.

Preko dugog visećeg mosta nastavljamo prema Pokhari, dolinom rijeke Marsyandi koja se tu spaja s Trisuli i tako čini Narayani, najveću pritoku svete rijeke Gange. Cesta postaje znatno lošija, sve češće je bez asfaltnog sloja. Žene uz cestu čekićima mrve krupan kamen u tucanik, a radnici njime posipaju cestu. Ženama ponekad pomažu i djeca. Ganutljivo je gledati prašnjavo dijete dok svojim malim rukama diže težak čekić. No, to je Azija, gdje posjetitelj suočen s bolnim prizorima ne može gledati, a niti okrenuti glavu.

Kod Dumrea (457 m), nezanimljivog mjesta nastalog tek nakon izgradnje Prithvi Highwaya, skrećemo na sjever, dok se sav ostali promet nastavlja za Pokharu. Pratimo riječni tok Marsyandi, čijim ću kanjonom hodati prvim dijelom trekinga. Sada ceste zapravo više nema, a vozač slijedi samo njemu poznati put. Rastjerujemo jata kokoši, zaobilazimo stoku i bez stajanja prelazimo potoke koji nisu premošteni. Autobus ulazi u vodu sve do vrata, noge konduktera su u vodi ali on ne napušta svoje počasno i odgovorno mjesto. Mladić kojega pitam zašto se više nitko ne vozi na krovu autobusa, sada značajno pokazuje opasno ljuljanje autobusa i kaže kako su nakon nekoliko nesreća u kojima su stradali putnici, koji više vole zračna mjesta s boljim pogledom i jeftinijom kartom, ljudi postali oprezniji.

Pred kraj puta sve me boli od neudobnog sjedenja i više ne znam kako se namjestiti. Baš zato ne shvaćam one koji u svojim selima satima čekaju ovaj pretrpan autobus, kojim se zatim deset minuta voze do susjednog sela. Svevideći kondukter za njih ima razumijevanja i ne naplaćuje im kartu.

Oko četiri sata popodne, dolazimo na posljednje stajalište, Besisahar (823 m), najveće mjesto u okrugu Lamjung; dalje više ne može ni naš terenski autobus. Zgužvan i umoran jedva se penjem na krov autobusa po svoju prtljagu. No, što drugo očekivati od vožnje za 70 rupija, koliko me koštalo to osmosatno svladavanje 150 kilometara. Nakon malog cjenkanja, za 40 rupija pogađam noćenje u prenoćištu s ponosnim imenom “Shangri-la Hotel”. “Hotel” koji osim dvorišnog zahoda nema drugih toaletnih prostorija.

Dok razgledavam mjesto, skupljaju se oblaci, čak je i nekoliko puta zagrmjelo. Stvarno “lijep” početak! Upoznajem Asoka, simpatičnog mladog Hindusa iz Brahmanske kaste. S njim šećem po okolici. Rođen je u selu nedaleko Biratnagara u ravnicama Teraia. Ovdje će raditi kao brdski nosač?! Asok nema ni oca niti majke, jako je siromašan i nije išao u školu. Objašnjava mi zašto se Nepalci osmjehuju pri susretima. Ljudi se, rekao je, osmjehuju jer je to najljepši i najljudskiji pozdrav, koji govori više od riječi. To je razumijevanje, naklonost i velika mudrost; zar može čovjek čovjeku pružiti išta više od prijateljskog osmjeha? Dobro sam to zapamtio! Pa tako i na rastanku tradicionalni nepalski pozdrav: osmijeh, sklopljene ruke i naklon glavom. “Namaste!”

Kada se u obližnjoj gostionici ispraznilo mjesto za kern boardom, izazivam Karmu na jednu partijicu. Kern board, igra popularna u Aziji, igra se na kvadratnoj ploči s rupama u kutovima. Igrač prstom udara početni žeton i njime nastoji ubaciti protivničke žetone u rupe. Kako bi se plastični žetoni što bolje klizali, igrači ploču često posipaju brašnom. Gubim, igra mi ne ide baš od ruke, no, srećom prekida nas kiša. Karmu Gyaltsena Sherpu preporučio mi je za suputnika moj prijatelj Sangay Gurung, vlasnik poznate “Explore Nepal Richa Tours & Travel”. Karma za agenciju povremeno obavlja razne poslove. Rođen je prije trideset i šest godina u pokrajini Solu Khumbu, u sjeveroistočnom dijelu Nepala, na obroncima Everesta. Kao i sve Sherpe, Karma je sljedbenik tibetanskog budizma. Namjeravam uz njega bolje upoznati krajeve kroz koje ću proći na trekingu, lakše stupiti u dodir sa stanovnicima, te bar dijelom naučiti njihov jezik i običaje.

Prestanak rominjanja kiše prenuo me iz misli. Mračno je. Privučen zvukovima, ustajem i krećem jedinom ulicom prema izlazu iz mjesta. Još je otvoreno mnogo dućančića, čija slaba svjetlost jedva osvjetljava blatne lokve uz rub ulice. Dok prolazim pored njihovih daščara, prodavači radoznalim pogledom pokušavaju prodrijeti u mrak. Dućančići su dobro opskrbljeni indijskim keksima, sokovima i konzervama, baš kao i moja naprtnjača. U Besisahar, u nabavu dolaze stanovnici mnogih okolnih sela. Na kraju mjesta shvatim da sam zaboravio džepnu svjetiljku. Srećom, oblaci se razmaknuše taman prije potočića premoštenog izlizanim i napuklim kamenim pločama. Zastanem i uživam u žuboru vode dok se prelijeva preko mjesečinom posrebrenih oblutaka.

Oko devet sati navečer, nakon odlične tjestenine s povrćem, sirom i tunom, te čokoladnog pudinga, o kojem ću postati ovisnik na ovom trekingu, umoran odlazim u sobu. Zavlačim se u vreću i još neko vrijeme čitam. U noći se budim od glasnog udarca iznad mene. Sutradan doznajem kako je Karma, prevrćući se u snu, ispao iz kreveta. Je li i on uzbuđen prije puta kao i ja?

Nešto prije šest sati, budi me buka s ulice. Jutarnju toaletu obavljam u kutu dvorišta uz vrč tople vode, koji sam zatražio u još uvijek mračnoj kuhinji. Doručkujem i krećem prije osam sati.

Hodam krivudavom stazom po zelenoj dolini rijeke Marsyandi; na sjeverozapadu predivan pogled na planine Lamjung Himala. Klima je ovdje topla i vlažna. Svugdje oko mene žute se polja zrele riže, tu i tamo poneko stablo banane i papaje. Kuće su od ilovače, tople glinenožute boje, s krovovima od slame i ručno rezbarenim prozorskim kapcima. Klipovi kukuruza suše se u uskim spremnicima ili poredani vise s kućnih streha, a zrnje riže rasuto je na širokim pletenim prostirkama. Dvorišta uljepšavaju bundevine stapke pune žutog cvijeća, hibiskusi u ružičastom cvatu i ljubičaste perunike.

Pred ulaskom u Khudi (792 m) prelazim bambusov viseći most. Od njegovog ljuljanja jedva se mimoilazim sa skupinom mladih magarskih žena ukrašenih grimiznim šalovima i teškim mjedenim ukrasima na lijevim nosnicama. Nose pune doko, košare povezane vrpcom što im je prebačena preko čela. Težina njihovih košara posramila je moju laku naprtnjaču.

Dolina se sužava, a staza se lagano penje. Odmor oko 11.30 u Bundiju (930 m). Uz suhi keks pijem vrući kalo cha, nepalski crni čaj. Pozornost mi privlače uzvici iz smjera rijeke, udaljene stotinjak metara niz strminu. Odavde imam dobar pogled na brzace Marsyandi i kajakaše koji u ludom spustu vrište od užitka. Hodam prema sjeveru, sunce je jako i pocrvenjeli vrat me lagano peče. Na sjeveroistoku, 8.156 metara visoki Manaslu duboko se zavukao u sjenu trbušastih oblaka. Uz stazu bijeli jaglac i trubljasti kozlac, na stijenama šarene, rukom pisane reklame za svratišta u sljedećim mjestima.

Djeca, kad ne pomažu roditeljima na polju, prodaju mandarine i štapove za hodanje. Cijelim putem prijateljski su raspoložena i razigrana. Ponekad traže olovku ili slatkiš, češće izvedu kolut naprijed ili neku sličnu vještinu, isprate me dio puta pa kad im dosadi otrče. Karma vrlo uljudno pozdravlja i s poštovanjem razgovara sa starijima, dok se s djecom šali oponašajući životinje.

Nakon dosta strmih uspona, oko tri sata popodne, stižem u Bahundandu (1.311 m), selo na prijevoju. Pošteno sam se nahodao od početka sela pa do kuće koju sam izabrao za prenoćište. Vlasnica, zgodna i inteligentna žena, vješta u uveličavanju smještaja koje nudi, pokazuje mi prostorije za spavanje na prvom katu. Jedna od druge odijeljene su grubim daskama, koje zbog procjepa nisu nikakva zvučna ni vizualna zaštita. Smještam se i nekako uspijevam objesiti vlažne stvari da se osuše. Uz ručak naručujem salatu od rajčica, koje sam vidio u vrtu. Takve salate nema u jelovniku, vjerojatno stoga što stranci, zabrinuti za svoje zdravlje, jedu samo kuhana ili pečena jela. Čime će oprati rajčice, ako će ih uopće prati? Nema veze, za sada se osjećam odlično. Naučio sam da poput Nepalaca, sve, a naročito hranu, primam ili dajem desnom rukom, nikada lijevom; da jelo ili piće koje sam taknuo, pa čak samo sa svojim jedaćim priborom, ne nudim drugome jer bi to bilo uvreda za onoga kome je ponuđeno.

Nakon tuširanja hladnom vodom, u skučenoj mračnoj prostoriji, do gležnja punoj prljave vode, odlazim u šetnju. Seljani naučeni na posjetitelje ne obraćaju pozornost na mene pa slobodno zavirujem u svaki kutak. Prije ulaska u prostoriju tražim odobrenje te ulazim skromno, uz tradicionalan Namaste pozdrav, jer znam da su nekada sva nepalska vrata bila vrlo niska kako bi posjetitelj morao pri ulasku sagnuti glavu, u znak poštovanja prema domaćinu.

Parvati, djevojčica s tužnim pogledom, kaže mi da ide u treći razred, a njena sramežljiva prijateljica, sva u krastama od herpesa, u drugi. Osmijeh im ne silazi s lica i jako su sretne što sam pošao s njima kako bi mi pokazale svoju školu.

U sjeni razgrananog pipalovog stabla u središtu sela okupilo se desetak mještana; svi čuče. Karma me upućuje u običaj da se ne prekoračuje ili ne stoji neposredno ispred čovjeka koji čuči, a pogotovo ako pri tom još i jede; te da se sjedeći ne pružaju noge prema čovjeku ili svetištu (eto zašto se u Aziji čuči). Jedan seljanin mi objašnjava kako Bahundanda znači “Brahmansko brdo” i još neke druge detalje, ali ga slabo razumijem. Premještamo se u obližnju gostionicu gdje naručujemo rižin chang, niskoalkoholno piće slično pivu, nakon kojega se puno bolje razumijemo.

Poslije večere svi odlaze na spavanje i u blagovaonici ostajem sam. Naumio sam uživati gledajući noćno nebo. No, odnekud iz mraka pojavljuje se vlasničin sin, donosi mi svijeću i, osjećajući što želim, ostavlja me samog.

Oblačno je i toplo jutro. Vrludam između terasa prosa, uz čije kamene ograde kanabis raste kao korov. Nakon četiri sata laganog hoda kod Syangea (1.136 m) prelazim na zapadnu obalu Marsyandi. Tu je noćas bilo veliko slavlje; nakon probdjevene noći oni najuporniji se tek sada razilaze. U ovom području žive brdski narodi miješanog mongolsko-arijskog podrijetla; većinom su to Pahari ili brdski Hindusi. Hindusi su stoljećima stizali riječnim dolinama iz velike Gangine ravnice. Budisti pristigli preko sjevernih gorskih prijevoja, iz Tibeta, zovu se Bhoti ili južni Tibetanci (Bhot ili Bod je Tibet). Stanovnici sela kojima prolazim imaju tike, znakove koje hinduisti prigodom posjeta svetištu palcem desne ruke nanose na čelo, najčešće od crvene kaše sandalovog drva. Tike mi kazuju kako sam još u području pod jakim utjecajem iz dolina, što se ogleda ne samo u načinu života ovih ljudi, nego i u načinu na koji obrađuju zemlju. Uzgajaju žitarice, kukuruz i krumpir. Osim zemljoradnjom bave se i stočarstvom a u novije doba i turizmom.

Nešto kasnije, silazim sa staze prema riječnom koritu, skidam cipele i hodam bos po sivom sitnom pijesku, nagomilanom između ogromnog kamenja. Marsyandi bučno svladava sve prepreke, svojom bujicom zaobljuje kamene blokove, struže kore i kida grane ogromnim stablima koja su tu zapela nakon odrona. Vičem, a ne mogu se čuti. Puštam vodu da mi teče među prstima; ledena je. Možda oni kajakaši nisu jučer vrištali od užitka!

Dok ručam u Jagatu (1.341 m), na šumovitom prijevoju, ponovno kiši unatoč tome što svi tvrde kako je Kartik, po njihovom lunarnom kalendaru nešto kao naš studeni, najbolji mjesec za treking jer nema oblaka i kiše. U Jagatu se dobro vide tragovi prošlih vremena kada su kroz tada graničnu postaju prolazile mnogobrojne trgovačke karavane. Zgrade u kojima se nekad razmjenjivala tibetanska sol, žad, vuna i srebro za indijsko žito, ulje i nakit danas su zapuštene ili pretvorene u trgovinice za trekere. Tradicionalan “Namaste” polako popušta pod naletima “Hallo, how are you”. Svi žele pokazati svoje znanje engleskog, na što su jako ponosni, a posebice djeca.

Razvedrilo se. Nakon Jagata, napuštam terasasta polja i ulazim u šumu rododendrona. Drveće je visoko i po desetak metara, širokog je i sjajnog lišća, a u travnju je okićeno kitama grimiznih ili bijelih cvjetova. Raskoš ove šume nastala je i održava se obiljem kiša. Monsunski vjetrovi donose iz Bengalskog zaljeva oblake koji se dižu uz dolinu. Kako se dižu, hlade se i jer ne mogu više nositi velike količine vode oslobađaju ih se u prolomima oblaka. Na suprotnoj strmijoj strani kanjona mnoštvo brzaca koji se spuštaju s Manaslu masiva i traže svoj put k cilju, probijaju stijenu i u buci vodopada spajaju se s Marsyandi. Kapljice koje skaču na sve strane i zrake sunca uokviruju taj veličanstveni prizor duginim bojama. Od silnih kapljica staza postaje vlažna, a na kamenim dijelovima i klizava pa moram paziti kako hodam, iako je to jako teško, jer mi pozornost svako malo odvlače novi, divni vidici.

Nekoliko nosača nose svaki po dvije velike metalne cijevi za potrebe male hidroelektrane koja se gradi sjevernije. S teretom teškim 50-60 kg naporno se penju uskim stazama, između drveća i stijenja. Pred kraj dana umorno bauljaju, a sa svojim širokim i teškim teretima udaraju o prepreke koje im smetaju.

Smještam se u Chyamcheu (1.433 m) nedaleko od kamenog zida s ugrađenim molitvenim mlinovima. Držim se običaja tibetanskih budista pa prolazim pokraj zida s lijeve strane i molitvene mlinove okrećem desnom rukom, u smjeru kazaljke na satu. Svaki molitveni mlin sadrži molitvu - mantru. Svaki obrtaj molitvenog mlina jednak je recitaciji njegovog sadržaja.

Sjedim na terasi prenoćišta uz chang od kukuruza i kroz otvoreni prozor gledam tibetanskog redovnika, koji u kutu prostorije, ispod kućnog oltara poje molitve s duguljastih listova svete tibetanske knjige - Kangyur. Ponekad molitvu poprati zvonjavom i bacanjem riže. Nekoliko zrna izlijeće kroz prozor i pada po meni. Na oltaru se uz svjetiljke na maslac nalazi i nekoliko svitaka oslikanog platna - thangka. Na njima su naslikani Dalaj Lama, Padmasambhava, Buddha Amitabha i Sakyamuni. Moje prepoznavanje budističkih božanstava i svetaca s oltara, kod religiozne domaćice izaziva iznenađenje. Međutim, koliko omladina “drži do religije” može se vidjeti i iz toga što je upravo kći te religiozne domaćice, gotovo uz samog redovnika, uključila krčeći radio toliko glasno da se više nije čulo njegovo jednolično mrmljanje.

Nešto kasnije, redovnik završava s današnjom molitvom, pažljivo zamata Kangyur u žutu svilu pa taj zamotuljak stisne drvenim koricama. Prije nego što je otišao na zasluženi odmor, zamolio sam ga za razgovor. Iako je u to vrijeme molio i on je primijetio moje poznavanje tibetanskog budističkog panteona pa je rado pristao na razgovor. Karma je prevodio. Mladi redovnik Norbu ima, za redovnike, neuobičajeno dugu kosu. Moliti će za blagoslov ovog doma četiri dana. Za sebe Norbu kaže da je Nyingmapa, pripadnik “onih od starih učenja”, čija se sljedba održala još iz 8. stoljeća. Zato što nose visoke crvene kape, nazivaju ih “crvenim šeširima”. Nyingmape su tantrički budisti i ujedno sljedbenici Padmasambhave, velikog indijskog tantričkog mistika, koji je zaslužan što se budizam iz Indije proširio u Tibet. Kao suštinu Nyingmapa učenja, Norbu ističe: netrajnost i međuzavisnost svih stvari (materijalnog) i osjećaja (nematerijalnog), te mogućnost - za one koji su, kroz učenje, vježbe i meditaciju dostigli više stupnjeve mudrosti - prosvjetljenja i dosezanja stanja nirvane. Zahvalio sam redovniku na razgovoru i uz pomoć džepne svjetiljke krenuo na spavanje. Chyamche je prvo mjesto bez električne energije.

Uvlačim se u vreću i ne mogu odmah zaspati, ležim u mraku i razmišljam o razgovoru s redovnikom.

Prije svanuća sve nas je probudio (što i nije teško s obzirom na već opisane pregrade) treker koji je povraćao. Prema zvukovima mislim da je ostavio trag od kreveta pa sve do izlaza. Taman sam ponovno zaspao, kad se sve ponovilo s nešto manjom žestinom.

Napornooo! Noćas ću vjerojatno sanjati stepenice, stube i skaline; toliko ih je bilo. Tek što stignem na vrh opet treba dolje pa gore, dolje pa gore... Sunce grije samo više dijelove ovdje već jako uskog kanjona. Unatoč tome što je hladno, dok se penjem po kamenom popločenoj stazi u sjeni, majica mi je mokra od znoja.

U mjestu Tal (1.707 m) ulazim u okrug Manang. Većina stanovnika su Bhoti. Kad se osmjehuju, vide im se lijepi, bijeli zubi. Žive u kamenim kućama s krovovima od srebrnastog škriljevca. Uz kuću imaju gredice s povrćem, nešto stoke i kokoši. U kamenom ograđenim poljima uzgajaju ječam ili kukuruz. Većina kuća može primiti trekere ili domaće putnike.

Često susrećem šarene karavane mula i grupice natovarenih nosača, koji opskrbljuju planinska sela robom iz Besisahara. No, ponekad srećem i putnike koji sami putuju do Pokhare ili čak do Kathmandua. Već iz daljine razaznajem po zvonjavi velikih zvona, što su im obješena oko vrata, dolazak karavane brdskih mula. Zbog pognutih glava, imam osjećaj kako im je teže zvono od tereta, a zbog upornog, jednoličnog koraka, čini mi se kao da nikada ne staju. Njihovi mi vodiči potvrđuju kako mogu hodati i više od 12 sati na dan. Kada dođem na strmi uspon pokušavam ih oponašati; ne po tvrdoglavosti nego po upornosti; naravno, bez zvona oko vrata.

Veliki odron koji je “pomeo” selo Bagarchhap (2.164 m) prije dvije godine, odnio je mnogo kuća i života. Prenoćište u kojem odsjedam ostalo je pošteđeno. Rušilačke kamene gromade zaustavile su se na samo pet-šest metara od njega. No, prenoćište izgleda kao da je, ipak, dobro prodrmano jer hladnoća unutra prodire sa svih strana. Jedino toplo mjesto je kuhinja. Uz ognjište, u kojem ugodno pucketaju drva, pijem vrući du cha, crni nepalski čaj s mlijekom i pričam s domaćima o odronu i životu u selu nakon njega. Dok ukućani spremaju večeru Karma mi priča o svom poslu i životu. Nevjerojatno kako toplina vatrice razvezuje jezike.

Dal bath mi nije ukusan, a nakon večere ne osjećam se dobro. Kada sam krenuo prema sobi na katu, vani se spustila ledena kiša. Od hladnoće mi se tresu ruke i jedva palim svijeću. Prvi put ništa ne čitam prije spavanja, nego se poluobučen zavlačim u vreću i teškom mukom gasim plamičak na svijeći.

Ujutro je malo toplije. Perem ruke i malo protrljam oči; o ostaloj higijeni ni govora. Prvi lagani, jutarnji proljev.

Sad me staza vodi na zapad. Ispred mene, Annapurna je prvi put kroz sari od oblaka stidljivo pokazala svoj bok. Nepalci koji planine smatraju svetim, toj su planinskoj ljepotici dali ime po božici plodnosti.

Današnja dionica je najljepša do sada. Uzbrdica ima, ali na sreću nisu duge, jer trenutno nisam baš u formi za hodanje. Prolazim kroz šume četinjača, većinom himalajske jele i butanskog bora. Lišće tog drveća nije široko, poput lišća rododendrona koje zadržava snijeg i lomi se pod njegovim teretom. To su duge, žilave igle s kojih snijeg otpada i koje mogu izdržati vrlo niske temperature. Marsyandi je prestala biti glavna atrakcija; njezino je mjesto preuzela Annapurna, kojoj se divim sa svakog proplanka.

Na ulazu u Chame (2.713 m), velik kameni humak - chorten, što je očit znak da sam u području gdje se prakticira tibetanski budizam. Kao što su nekada prvi Buddhini sljedbenici prilazili Buddhi s lijeve strane, tako se i danas chorten obilazi s lijeve strane. Chame je središte okruga Manang, pa je sve puno trgovina i ljudi. Odlučio sam odmah ići dalje, jer želim biti sam u prenoćištu, iz već spomenutih razloga. No, kad ugledam skupinu starijih ljudi koristim prigodu i uz tibetanski pozdrav “Tashi delek” počinjem razgovor s njima. Oduševljen sam tim jednostavnim ljudima, njihovim staloženim ponašanjem i njihovom mudrošću. Za njih je ispravno djelovanje vrednije od postignuća ili nagrade.

Brathang (2.941 m) je bio naseljen Khampama koji su nakon dugotrajnog otpora kineskom osvajaču izbjegli iz Tibeta. Nepalska vlada ih je 1975. godine raselila. Usred sela, oko visokog stupa, uzdiže se zid od mani kamenja - plosnatih kamenih ploča ispisanih molitvama. Sa svih okolnih kuća, razapeti su konopci do vrha stupa na trgu. Na konopcima su nanizane tibetanske molitvene zastavice. Dok raznobojne zastavice lepršaju, vjetar s njih iščitava i raznosi riječi molitve.

Poslije izvrsnog didoa - palente od prosa i ljute juhe, koju sam kao i domaćini pojeo služeći se samo prstima (prvo sam morao napraviti kuglicu od palente te u njoj napraviti udubljenje kojim sam grabio juhu i brzo prinosio ustima dok se sve nije raspalo), u kuhinji uz vatricu razgovaram sa Sonamom. Sonam, šesnaestogodišnji redovnik, kod kuće je na kratkom odmoru i sutra se vraća u samostan na brdu pokraj Kathmandua. Priča mi o tome kako su ga kao drugog sina, sa sedam godina poslali u samostan. Za njegove roditelje bila je to jedina šansa da mu osiguraju obrazovanje i poboljšaju socijalni status. U samostanu, u kojem je počeo s učenjem svetih tekstova, do sada je pokazao interes i veliku sposobnost, pa su mu omogućili nastavak školovanja i izučavanja logike, retorike i teologije. Ako uspije završiti dugo školovanje i inicijacije, koje mogu potrajati još 12 do 13 godina, postat će uvaženi Lama. O svojoj Kagyupa sljedbi priča kako je dobila ime po riječi gyu, koja znači usmeno prenošenje tantrističkog učenja od učitelja učeniku, često uz pomoć tri M - mudre (simboličkih pokreta), mandale (simboličkog dijagrama) i mantre (molitve). Njihovu sljedbu je u 11. stoljeću osnovao indijski učitelj i svetac Tilopa iz Bengala. Glavni učenik Tilope je bio Naropa iz Kašmira, koji je to mistično znanje prenio Marphi iz Tibeta, prvom u nizu tibetanskih apostola. Marpha i njegov poznati učenik poet, ekscentrik, pustinjak, mag i svetac Milarepa, dvije su najistaknutije i najčudesnije osobe u cijeloj tibetanskoj povijesti. Pun novih spoznaja, zahvaljujem Sonamu i odlazim u sobu na dograđenom katu. No, u sobi me uhvati bolna nostalgija za domom. Samoća. Znam li ja biti sam? Sjetim se Milarepe koji je mnoge godine svoga života proveo u samoći svoga hermitnjaka, tu preko planina koje čine sjeverni zid ove doline.

Pun mjesec, na pozadini plavocrnoga neba bez oblačka, stoji kao na kazališnoj kulisi. Sutra će biti hladno.

Jučer navečer osjećao sam se dobro, ali u jutro opet proljev, uzimam “Linex”. Ustajem prvi; vani nigdje nikoga. Iz crne plastične cijevi pokraj kuće iz koje je jučer curila voda sada visi komad leda - znači, od jutarnje higijene opet ništa.

Stazom prema sjeverozapadu, zalazim iza leđa himalajskog bedema okićenog blistavobijelim ledenim kulama Annapurne II i IV. Uskoro mi se na vidiku pojavljuje Annapurna III i Gangapurna. Prvi put nailazim na snijeg, ima ga nekoliko centimetara. Na dijelovima staze u sjeni hodam u jakni, a kada dolazim na sunčani dio u košulji. I tako ide ta igra - skini pa obuci.

Ubrzo se uspinjem na 3.500 metarski ogoljeni prijevoj s kojeg puca pogled na prostranu, nekoliko stotina metara nižu visoravan Nyesang. Ovdje ima vrlo malo oborina jer masiv Annapurne tvori barijeru vlažnim monsunskim oblacima s jugoistoka, pa je na krševitim pristrancima vegetacija vrlo oskudna. Dokle oko seže, rastu samo busenaste biljke i bodljikavi grmovi borovice. Visoko gore, veličanstveno kruži himalajski orao i nadlijeće obronke planina bez pokreta krila. Možda vreba svisca koji tu među kamenjem i trnjem oprezno gricka suhu sjemenku.

Iznad Pisanga (3.292 m), najvećeg mjesta na visoravni Nyesang, uzdiže se predivan istoimeni vrh (6.091 m). U Zagrebu sam sanjario o usponu na vrh Pisang, no, sada, na terenu vidim kako to nije baš lako. Trebalo bi organizirati ekspediciju, platiti dozvolu 300 $ i prikupiti kompletnu alpinističku opremu. I još k tome, prema Karminim riječima, prije dvije godine pri pokušaju uspona na vrh Pisang poginula je cijela deveteročlana japanska ekspedicija zajedno sa vodičem Sherpom. Pokrenula se snježna lavina i više im nije bilo spasa.

Nakon još jednog visokog prijevoja stižem u dolinu Manang. Prenoćiti ću u Humdeu (3.322 m), naselju od nekih pedesetak kuća, s velikim bijelim molitvenim zastavama na svim krovovima. Lepetanje tih zastava na oštrom vjetru daje mjestu tajanstven ugođaj. Kuće su izgrađene u tibetanskom stilu, lagano se suzuju od temelja prema vrhu. Većina ima dimnjake, ali se iz poneke starije dimi kroz vrata i prozore. U unutrašnjosti je uvijek mračno jer kroz male prozore ne ulazi dovoljno svijetla. Stropovi su napravljeni od grubih dasaka, a zidovi premazani blatom. Ravni krovovi su prekriveni slojem nabijene zemlje. S obzirom na to da ovdje gotovo i nema oborina, takvi ravni krovovi služe za dnevni boravak, jer je po danu ugodnije i toplije na suncu nego u sjeni. Krovovi su i mjesta za sušenje namirnica, a po rubovima su nanizani suhi komadi drveta i svježa stočna balega izmiješana sa slamom, koja će osušena poslužiti za ogrjev. Svi stanovnici su Bhoti koji sebe nazivaju Mananzi, i sljedbenici su tibetanskog budizma.

Sunce nestaje iza Annapurne već oko četiri sata popodne i temperatura se ubrzo spušta s ugodnih 10°C na -5°C. Uz kuhinjsko ognjište se skupila cijela obitelj, pa i poneki susjed, i to je dobra prilika da se uz zajedničko kuhanje večere i popriča. Jedan donosi vodu, drugi dodaje drva u vatru, treći mijesi tijesto, a lonce i tave na vatri pomiču svi, kako tko stigne. Gledam kako tijesto za chapati prelazi iz bakinih ruku u prljave ruke unučice koja se do maloprije igrala vani u prašini. Kad je maloj dosadila igra s tijestom, daje ga ocu koji od njega oblikuje palačinku i baca je na masnu i čađavu ploču iznad vatre. Na kraju chapati završi u pepelu ognjišta, otkud ga uzimam pečenog, ispuhujem i jedem još onako vrućeg.

Nakon ukusne večere pijuckam na slamku tumbu, niskoalkoholno piće od prosa koje u vrućoj vodi fermentira tu u posudi ispred mene, i gledam kako plamen bljeska na bijelim zubima ukućana okupljenih oko vatre. Svi sjede uspravno, leđa su im poput svijeće uz koju čitam prije spavanja. Karma i gazda veselo čavrljaju o..., nemam pojma o čemu, ali prizor je “super”. Vatra veselo pucketa i širi miris borovine koja se žari u ognjištu od žarko crvene do svijetložute boje sunca koje zalazi za Annapurnu. Čaroliju trenutka pojačava prelijepa djevojka koja se odnekud pojavljuje s kasetofonom. Glazba se širi prostorijom kao nestvarna vibracija koju osjećam samo ja, nitko ne pokazuje ni znaka da se išta promijenilo. Postoji li djevojka? Postoji li glazba?

U blizini Brage (3.505 m) nalazi se mali tibetanski samostan iz 15. stoljeća. Udaljen je od naselja kako bi materijalni svijet imao što manje utjecaja na život unutar njegovih zidina. Središnje mjesto zauzima Kagyupa gompa, sakralna građevina predviđena za molitvu. Prije ulaska skidam cipele, i tiho obilazim unutrašnjost gompe u smjeru kazaljke na satu; trudim se da ne uznemirujem nekoliko redovnika koji sjede prekriženih nogu uz svoje klupe i jednolično mole. Važne dijelove službe ističu bubnjanjem, zvonjavom i trubljenjem u trublje i sandung. Svi su zidovi ukrašeni muralima s prikazima božanstava, istaknutih Lama, mandala i drugog. Na oltaru, razmještene na važnim mjestima, nalaze se statue “mitskih Buddha” i mnogobrojne thangke osvijetljene svjetiljkama na maslac.

Cijeli se dan osjećam odlično i hodanje mi ne predstavlja nikakav napor. U Manang (3.351 m), pravo tibetansko mjesto, dolazim za dva sata i smještam se u velikom prenoćištu, gdje ću ostati dva dana kako bih se prilagodio na visinu. Manang je najveće mjesto još od Besisahara; ima nekoliko dobro opskrbljenih trgovina u kojima ima čak i lijekova. U nekim prenoćištima za tuširanje nude suncem grijanu toplu vodu. Vidi se kako ovdje borave mnogobrojni trekeri koji se aklimatiziraju prije uspona i pripremaju za prelazak najviše dionice puta oko Annapurne, prijevoja Thorong La.

Nakon obroka i odmora uspinjem se do veličanstvenog ledenjaka Gangapurne, gigantskog smrznutog vodopada urezanog u plavetnilo neba. Sunce što se spušta niz njegov ledeni slap dodiruje zeleno ledenjačko jezero.

Na čistini, nedaleko od mjesta, stado jakova čupka rijetko busenje. Te snažne i neobično izdržljive tovarne životinje, imaju tako čupavo i gusto krzno da bez problema podnose i najveće hladnoće na ovim visinama. Uz stazu, na suncem zagrijanoj niskoj kamenoj ogradi, sjedi starica i mrmlja najsvetiju tibetansku mantru: OM MANI PADME HUM (čiji bi doslovni prijevod bio “pozdrav dragulju u lopoču”, ali molitva ima drugo metaforično značenje). Dugu sijedu kosu uplela je u pletenicu, oko vrata ima ogrlicu od koraljnih perli i tamnih komadića tirkiza. Dok ponavlja svoju molitvu, starica smežuranom lijevom rukom prebire brojanicu sa sto-osam zrnaca, a u desnoj ruci okreće izlizani srebrni molitveni mlinac u smjeru kazaljke na satu. Okretanjem molitvenog mlinca, starica zaziva pozornost svijeta i bogova: OM!

Kako bih se prilagodio na rijedak visinski zrak i tako što bolje pripremio za uspon iznad 5.000 metara, dan provodim u višim predjelima, a na spavanje se vraćam u Manang. Već ujutro krećem na sjever prema hermitnjaku koji se vidi visoko gore na litici. Penjem se kozjom stazom, nekoliko puta ostajem bez daha i moram stati, osjećam nedostatak kisika. Na 4.000 m, oko špilje u stijeni, u kojoj su nekad davno meditirali naljrope - oni koji su postigli savršeni mir, sazidano je nekoliko prostorija. U njima živi stari tibetanski Lama sa ženom. Ulazim u malu mračnu prostoriju, uspijevam razaznati vreće (valjda s ječmom), razne limene posude (pretpostavljam da je u njima maslac i ulje), gomilu papričica i druge namirnice koje je Lama primio kao dar od seljana. U drugoj prostoriji bakreni lonci, razni vrčevi i spremnik za vodu. U prostoriji za molitvu Lama brončane puti sjedi mirno u uspravnom položaju. Ne izustivši ni riječi, na moj pozdrav lagano se nakloni i nasmiješi. Starica koja uđe za mnom dade mi znak da se strpim ako želim razgovarati s Lamom. Izlazim i sjedam ispred pećine, smještene tako da se iz nje vide samo snježni vrhunci što se uzdižu u blistavo nebo; čak je i jezero skriveno padinom. Uživam u savršenome miru i veličanstvenom pogledu na sedamtisućnjake Annapurnu III (7.555 m) i Gangapurnu (7.454 m).

Vrijeme prolazi u hipu. Prima me Lama, kojem na dar nosim bijelu khatu, ceremonijalni šal, što se prema tibetanskoj tradiciji daje kao izraz štovanja. Razgledam prostoriju za molitvu. Na zidu iznad oltara visi nekoliko lijepih, ali prilično oštećenih thangki. Pozlaćeni kipići Buddhe Sakyamunija - osnivača budizma i Boddhisatve Chenresigsa - zaštitnika Tibeta, i nekoliko mjedenih kipića osnivača Kagyupa sljedbe, zauzimaju središnje mjesto na oltaru. Na oltaru se ističu šarene torme, tu su i zdjelice s vodom, pehari puni ječma i mnogo drugih sitnica. Na obje strane oltara su police s prašnjavim sutrama. Posvuda po zidovima jedva razaznajem murale s prikazima božanstava. Svaki je kut zatrpan starim blagom, gotovo izgubljenim u teškoj tami. Titravi plamečci svjetiljki na maslac i opojni miris gorućih mirisnih štapića pojačava mistični ugođaj. Lama, sjedeći prekriženih bosih nogu, otvara kovčežić iz kojeg mi pokazuje fotografije sa svojim pokojnim učiteljem - guruom. Nekoliko godina nakon što je njegov učitelj “napustio ovaj svijet”, prepoznata je njegova reinkarnacija koja sada živi u samostanu u blizini Kathmandua. Stari Lama je nedavno bio u posjetu kod svog učitelja, sada dječaka od sedam godina.

U kratkom tantričkom obredu koji izvodi, Lama blagoslivlja moj put. Nakon njegovog blagoslova sretan prelazak preko prijevoja Thorong La je osiguran. Lama počinje obred zvonjenjem s trilpuom, zvoncem kojim tjera zle duhove, i izgovaranjem mantri uz upotrebu kratke bročane palice dorjea - skrovišta munja, osnovnog simbola tantrizma. U jednom trenutku, iznenada, odlaže svoj tantrički pribor i iz vrećice oko vrata sipa prašak od kojeg umijesi kuglice, veličinom i bojom najsličnije krupnom biberu. Ja, koji po njegovim uputama klečim ispred njega, ostajem zatečen jer kuglice trebam progutati. Nakon toga, iz starinske posude za ulje kapnuo mi je nekoliko kapi eteričnog ulja na dlan. Ulje sam s dlana posrkao, a ostatak utrljao u kosu. Cijelo vrijeme Lama je mrmljao svoje, čitajući iz sutre, kojom me je kasnije lagano taknuo po glavi pa oko vrata s najvećom pažnjom svezao crvenu traku s mantrom, koju je tijekom obreda ispisao perom. Na kraju, s nekoliko kretnji rukom iznad moje glave i blagoslivljajućim osmijehom Lama je završio obred.

U prenoćištu sa svih usta ista priča: Thorong La, visinska bolest... Ja sam miran, sredio sam svoje s bogovima. Naručujem jak-momo, raviole punjene s jakovim mesom i salatu od svježeg povrća. Jedva čekam sutrašnji pokret.

Jutro. Danas trebam prijeći više od tisuću metara visinske razlike. Spreman, ali i pomalo nervozan krećem stazom prema sjeverozapadu. Nešto poslije Mananga odvajam se od Marsyandi. Izgleda kao kakav potočić. No, znajući kako je nizvodno to moćna rijeka i štujući njezino probijanje kanjona kroz Himalaju, kojim sam, evo, do tu putovao, lagano se naklonim u smjeru njenog izvora.

Za pola sata stižem u Tengi (3.462 m), zadnje naselje prije prijevoja. Na ovim visinama vidici su prekrasni. U čistoći zraka himalajske jeseni, vrhovi okolnih planina se doimaju bliskima, gotovo nadohvat ruke. Na jugozapadu predivan pogled na himalajski bedem okićen ledenim krunama Rock Noira (7.454 m) i Annapurne I (8.091 m).

Staza sada vijuga sunčanom stranom kanjona potoka Jargeng i postaje sve strmija. Obronak je taman od smeđe zemlje prošarane stijenama, po kojima se šire žutozeleni lišajevi. Nekoliko bharala, himalajskih plavih ovaca koje su na strmini pokraj samih vrhova litice mirno brstile rijetko raslinje, spretno se razbježalo. Suprotni obronak se bijeli pokriven snijegom sve do dna kanjona, na kojem se, od sunca skriven, smrznuo potok. Taj spoj bijeloga i crnoga, to jedinstvo suprotnosti, sadržano u nepalskoj zastavi kao sunce i mjesec, stopljeno u yin-yang principu i u yab-yumu - tantričkom simbolu spolnog sjedinjenja, nigdje nije tako nenametljivo i skladno izraženo kao tu, na ovim obroncima.

Nakon tri i pol sata, prelazim preko drvenog mosta s klimavim potpornim stupovima na snježnu stranu kanjona. Željan odmora ulazim u bhati, čajanu uz stazu. Ispod jednostavne nadstrešnice, poduzetni gorštaci na otvorenoj vatri kuhaju čaj. Vrući kalo cha, crni nepalski čaj, vraća toplinu u moje tijelo.

Još jednosatni uspon uz obronak i stižem u Phedi (4.404 m). Na pustoj zaravni nalazi se nekoliko kamenih kućica. Nekad ljetno pastirsko sklonište sada služi kao prenoćište za sve koji namjeravaju prijeći prijevoj. Pred hladnoćom svi se povlačimo u kućicu-blagovaonicu. U blagovaonici je nešto toplije, no i ona se ubrzo prazni. Svi odlaze rano spavati jer sutra treba krenuti prije zore dok je snijeg još čvrst.

U spavaonici je hladnoća strašna; kao da sam zatvarajući vrata ove kamene izbe tu zatvorio i zimu koja me sada u ljutnji štipa i trese. Jedva palim svijeću i u vreći drhtim od hladnoće.

Ne spava mi se.
Sunce je odavno zašlo.
Svijeća se dogorjevši ugasila.
U sobi je ledeno.
Do polaska osam sati.
Gledam u mrak.
Potpuni mrak i potpuna tišina.
Vrijeme je stalo.

Budim se u četiri sata. Izvlačim se iz vreće i mrzim samog sebe. Voda se zaledila pa je čuturica puknula. Pretpostavljam da je temperatura u prostoriji oko -10°C. Oblačim sve što imam, a sve je odvratno hladno. Higijena: “Ha! Ha! Ha!” Onako debelo obučen dovučem se do zahoda gdje se jedva svučem i naravno, opet imam proljev. U tom trenutku sijevne mi spasonosna misao: “Sve je ovo samo ružan san”. Uštinem obraz, u nadi da ću se probuditi doma u toploj sobi, okrenuti se na drugu stranu i nastaviti spavati. No, umjesto “okretanja na drugu stranu” moram krenuti u mrak.

Uspinjem se stazom, što u mnogim zavojima svladava strminu prema gornjem rubu klisure čije obrise nazirem na noćnom nebu. Gasim džepnu svjetiljku i oslanjam se na ono malo svjetla koje mjesec baca kroz oblake. Pokušavam disati samo na nos; no, ubrzo dišem širom otvorenih usta. Slina mi se ledi na usnama, a iz nosa mi curi kao iz pokvarene slavine. Poslije jednog sata penjanja, izbijam na rub klisure, na 4.800 m. Nastavljam priječenjem morene, koju svladavam od osnove do vrha za pola sata. Nakon uspona nastavljam bolje vidljivom i manje strmom stazom, kojom uskoro dolazim na snježnu padinu. Pod nogama mi škripi, zahvaljujući mraku još uvijek čvrst snijeg. U plućima mi je studeno i dišem ubrzano zbog pomanjkanja kisika. Ponekad stanem jer dalje više ne mogu, lovim zrak i hvata me lagana vrtoglavica. Strah me je da se ne srušim, no, svaki put se nakon uloženog napora izvlačim. Oblijeva me hladan znoj i čekam da se stanje smiri. Za desetak sekundi, koliko sve to traje, ponovno se osjećam dobro i spremno nastavljam. Svaki čas očekujem glavobolju ili mučninu, ali se ne pojavljuje.

Konačno sam tu, na najvišoj točki moga puta - prijevoju THORONG LA (5.416 m). Lako ga prepoznajem po mnoštvu šarenih tibetanskih molitvenih zastavica. Ne znam što mi je, naviru mi suze, ne od sreće - nego od ushita. Više sam od bilo kojeg vrha u Europi. Beskrajno obzorje, snježna planinska pustinja, blještava kako samo može biti svijet iznad oblaka. Odsad, samo prema dolje!

Još se u Manangu pričalo kako je stotinjak metara dalje od prijevoja u lavini zatrpan francuski planinar. Nesreća se dogodila prije četiri dana, kada se s grupom pokušao uspeti na obližnji vrh Thorongse. U Kathmanduu se još sređuju papiri potrebni da bi nepalska gorska spasilačka služba krenula na teren. Udvostručujem pažnju na svaki svoj korak, a naročito na stazi tik uz strminu. Na mjestima gdje je oslabila ledena kora propadam u snijeg. Što se nesreća tiče, to nije sve. Srećem dva Španjolca čiji vodič Sherpa Dorje traži dva nosača. Nosači se već nekoliko dana nisu pojavili u svome selu pa se pretpostavlja kako su ovdje zaglavili. Nije nimalo ugodno gledati Dorjea dok komadima leda gađa dolje u provaliju, ne bi li po zvuku razaznao je li pogodio u ljudsko tijelo ili samo u prazni, odbačeni najlon.

Veličanstveni vrhunci Himalaje koje sam prije samo nekoliko dana ugledao kroz grane rododendrona kao bijele blistave piramide, sad su mi iza leđa. Prošao sam kroz najviši planinski lanac na svijetu! Zastajem i divim se prizoru. Preda mnom se snježno prostranstvo spušta prema smeđoj crti na obzoru. Područje koje se odavde tako lijepo vidi je Mustang, dio suhe i hladne tibetanske visoravni koji politički pripada Nepalu. Mustang, staro kraljevstvo Lo, uklopljeno je među posljednjima u ujedinjeni Nepal. Nakon Kineskog prisvajanja Tibeta (1950.-1959. godine), mnogobrojni ratoborni tibetanski nomadi Kham-pasi potražili su tu skrovište, pa i nastavili s borbom protiv kineskog osvajača. Nepalska vlada je tada cijelo područje militarizirala i zatvorila za pristup posjetitelja, zabrinuta da bi navedene činjenice mogle navesti Kineze da ga odluče zaposjesti. Izolacija je prekinuta tek prije nekoliko godina, a do tada je Mustang bio zabranjeno područje. Upravo zbog te izolacije Mustang je osobito zanimljiv jer se u njemu sačuvala tibetanska kultura i religija u svom izvornom obliku.

Oko deset sati, nakon napornog silaska, s bolnim koljenima, žedan i iscrpljen, stižem u Ranipauwu (3.726 m). Osjećam se zadovoljno i popravljam crvenu vrpcu oko vrata. U izabranom prenoćištu, naručujem pun lonac čaja i tsampu. Rukom radim grudice iz mirisne ječmene kaše i stavljam ih u usta. Ovo vrlo kalorično jelo je neophodno za život na ovim visinama i hladnoćama.

Poslije ručka odlazim u desetak minuta udaljeni Muktinath (3.802 m), smješten u šumici topola, sveto mjesto za sve hinduiste i tibetanske budiste. U velikom hinduističkom epu Mahabharati, nastalom 500 godina pr. Kr., spominje se kako je Brahma, stvoritelj, izveo ovdje čudo, time što je zapalio vatru na vodi.

Iz 108 ukrašenih ispusta, pravilno raspoređenih po kamenom zidu oko mandira, hinduističkog hrama, posvećenog Vishnuu, izvire bistra voda. Za hinduiste je to “mjesto oslobođenja” jer vjeruju kako obredno pranje na tim izvorima pomaže u naporu za oslobađanjem od ponovnih rođenja. Svaki hinduist koji drži do sebe bar jedanput mora posjetiti Muktinath. Pošto je u hinduističke hramove i svetišta dopušten ulaz samo Hindusima, izvana gledam starog babu, svetog hinduističkog čovjeka, omotanog između nogu bijelim pamučnim povezom - dhotijem, kako se unatoč niskoj temperaturi pere u hladnoj vodi.

Sto metara dalje, nalazi se budistička Jawala Mai gompa, poznata po čudesnoj vatri koja gori na zemlji, vodi i stijeni u njenoj unutrašnjosti. Prema legendi, sagrađena je na mjestu gdje je neko vrijeme meditirao Padmasambhava (Guru Rinpoche) legendarni indijski tantristički učitelj, koji je u 8. stoljeću prenio budizam u Tibet. “Otisak njegove noge” u kamenu nedaleko je od gompe. Tu hodočasnici slažu kamenje u male hrpice, u obliku chortena, u nadi da će im to omogućiti bolji sljedeći život.

Pri povratku, nailazim na gužvu. Kukur, kuštravi nepalski pas ukrao je svojim vlasnicima skoro četvrtinu janjeta. S tim krvavim komadom mesa bježi pred cijelom obitelji, na radost gomile promatrača. Pobjeđuju brojniji i večera je spašena.

Nedugo poslije mog dolaska počinje sniježiti, pahuljama još u letu mogu prepoznati uzorak. No uskoro snijeg pada vrlo gusto i do sada je napadao bar pola metra. Imao sam sreću s vremenom na prijevoju jer će nakon ovog snijega dugo biti neprohodan. Snijeg je iznenadio sve mještane. Povlačim se u prenoćište, a snježne radosti ostavljam goluždravoj djeci.

Navečer, veselica u mom prenoćištu. Skupina djevojaka i mladića obično se tu okuplja na večernje druženje. Iako sam umoran, pridružujem se pjevanju i plesu. I ja imam razloga za slavlje, uspješno sam svladao u vječni snijeg i led okovan, visoki himalajski prijevoj. Svi skaču na noge kad se zapjeva najpopularnija pjesma “Fiririri, resam fiririri”. Uz pjesmu, ples i dobar chang brzo smo zašli duboko u noć.

Vani “božićno” jutro, snijeg je preko noći sve pobijelio. Trčim na zahod, a čim trčim - “zna se”. U toj žurbi zaboravim na niska nepalska vrata. U prolazu hvatam rukom grudu snijega, koju, dok čučim, držim na zarađenoj čvoruzi.

Iz bjeline obližnjeg Jharkota (3.612 m) sablasno strše ruševine Dzonga, impresivne tvrđave iz koje su nekad davno moćni kraljevi upravljali cijelom dolinom. Na ravne krovove kuća od blijedosmeđe zemlje popelo se mnoštvo ljudi; odrasli bacaju snijeg a djeca grudaju prolaznike i susjede. Jednima neočekivani posao, a drugima iznenadno veselje. Na okolnim padinama neobičan prizor; snijegom prekrivena terasasta polja koja vodu dobivaju iz kanala za navodnjivanje tek u proljeće i ljeto. Vodom nastalom topljenjem snijega s okolnih planina tada se okoriste i sitne breze i vrbe, posađene pokraj kuća, i od izgladnjele stoke zaštićene kamenim zidovima.

Svraćam kod Angye Gurunga, mog domaćina iz 1993. godine. On i mlađi brat imaju zajedničku ženu i s njom četvero djece. Prema ovdašnjim običajima, samo najstariji sin nasljeđuje kuću i imanje, i postaje glavar obitelji u koju se može dovesti samo jedna žena. Na taj tradicijski način sprječavaju daljnje dijeljenje ionako već malih imanja. Svađa je u njihovoj obitelji vrlo rijetka, a ljubav i brigu za zajedničku djecu pokazuju svi članovi obitelji. Dajem im fotografije snimljene tijekom mog posljednjeg boravka ovdje. Nakon što se prepoznaju na fotografijama veselo se osmjehuju. Časte me sa so cha - slanim tibetanskim čajem s maslacem. U ugodnom razgovoru zadržao sam se prilično dugo, no, čaj je zahvaljujući maslacu koji se digao na površinu, ostao vruć do kraja moje posjete.

Staza za Kagbeni (2.804 m) vodi preko pustinje nestvarnih krajolika, tipične za ovaj dio tibetanske visoravni. Snijeg je samo u zapusima pokrio smeđe tlo koje je zbog suše postalo tvrdo i prašnjavo. Na sjeveru, u strmoj litici koju je nekada davno stvorio vodeni tok, mnogo špilja za koje se ne zna jesu li bile stalne ljudske nastambe ili samo prebivališta za mnogobrojne isposnike.

Izbijam na rub golemog kanjona rijeke Kali Gandaki, koji je ovdje širi od kilometra. Sama rijeka je znatno uža i krivuda šljunkovitom pustopoljinom. Stojim na litici iznad doline, prateći pogledom riječni tok, dok se krivudajući poput srebrne zmije uvlači u daleke planine. Ushićen sam prizorom i snagom prirode koja ga je stvorila. Kali Gandaki izvire na rubu velike tibetanske visoravni i na svom putu prema nizini presijeca cijeli himalajski masiv. Tek kad se probije kroz gorski lanac, spušta se u ravnicu i sjedinjuje s Gangom na putu do Indijskog oceana.

Strmom stazom spuštam se na dno kanjona. Tu, među kamenjem pod mojim nogama, mogu se naći i crni obluci shaligrami, okamine spiralnih ljuštura amonita. Većinom su promjera od samo nekoliko centimetara, ali ima i velikih poput kotača. Nekoć je, između golemog indijskog kontinenta na jugu i Azije na sjeveru, ležalo prostrano more u kojem su živjeli i amoniti. Rijeke koje su se ulijevale u to more, nosile su sa sobom talog. Kako su amoniti ugibali, tako su njihove ljušture padale na dno mora gdje su ih prekrivale sve nove i nove naslage mulja i pijeska. Prije otprilike 25 milijuna godina, pod utjecajem tektonskih promjena, kopno Indije počelo se primicati azijskom kopnu, a more među njima počelo se sužavati. Talog, zbijen u pješčenjak, vapnenac i okamenjeni mulj, nabirao se i oblikovao brda. Njihov je rast bio beskrajno polagan. Pa, ipak, neke od azijskih rijeka koje su tekle k jugu nisu zbog tih prepreka mogle zadržati svoj tok. Njihove su vode skrenule na istok i tako zaobišle tek rođene Himalaje oko njihova istočnog kraja, i na posljetku se spojile u Brahmaputru. Ali Kali Gandaki je imala dosta snage pa je presjekla put kroz stijene dok su se još nabirale i oblikovala veličanstvene klisure koje se i danas uzdižu sa svake strane doline. Tibetanska visoravan, koja je prije sudara kontinenata bila dobro navodnjavana ravnica na južnom rubu Azije, bila je ne samo gurnuta uvis, nego su je mlade planine postupno lišile njezinih oborina te je tako pretvorile u hladnu i golu visoravan kakva je danas. U svojem gornjem toku Kali Gandaki tada gubi veći dio kiša koje su joj prvobitno davale erozijsku snagu i suzuje se u svojoj golemoj dolini. Znači, tu gdje sam sada, bilo je drevno more, a sad stoje najviše i najmlađe planine svijeta, sadržavajući u svojoj građi ostatke amonita, kao nijeme svjedoke burne geološke prošlosti. Taj proces nije stao. Indija se i dalje primiče sjeveru, za 5 centimetara na godinu, pa zbog toga i stjenoviti vrhovi Himalaja za milimetar porastu.

Na dnu kanjona, stalni propuh što vuče između sjeverno indijske ravnice i tibetanske visoravni obično rastjera one rijetke oblake koji se uspiju probiti do ovih visina. Kao za inat, danas su teški oblaci nadjačali vjetar i nesmiljeno sipaju svoj sadržaj po kanjonu. Iscrpljuje me oštar vjetar s juga koji mi kišu tjera u lice i prodire sve do kostiju.

U Jomosomu (2.713m), središtu okruga Mustang ponuda posjetiteljima je izvrsna; zalogajnice uredne, prenoćišta s vodom grijanom sunčanim kolektorima, kamenom popločene ulice, puno ostakljenih prozora, policijska postaja, vojarna i druge upravne službe. Svraćam na piće u “Jimi Hendrix Restaurant”. U listopadu 1967. godine Jimi Hendrix je proveo nekoliko dana u Jomsomu i na zidu te gostionice ostavio sljedeću poruku: “If I don't see you in this world I'll see you in the next one. Don't be late.”.

Predivna Marpha (2.667 m), sva je u znaku, provjereno, najboljih jabuka. Mnogobrojni natpisi nude: sok ili rakiju od jabuka, pite i štrudle od jabuka, sušene jabuke, salatu od jabuka, palačinke od jabuka... Sve specijalitete uredno kušam bez razmišljanja što će biti poslije. Ako ništa drugo, bar znam da su zahodi ovdje čisti. U Marphi čak imaju zatvoren kanalizacijski sustav, rijedak u Nepalu. Naime, mještani su proveli dio rijeke ispod popločenih ulica i na nju spojili ispuste iz svojih kuća.

Dio puta do Tukuche, prolazim po stazi na litici kanjona, a dio po šljunčanom nanosu uz Kali Gandaki. Hodanje po riječnom nanosu znatno skraćuje i olakšava put, no moguće je samo kada Kali Gandaki, kao sada, ima nizak vodostaj. Neke riječne rukavce i pritoke prelazim preko privremenih mostova od dasaka, a pliće nepremošćene moram preći tako da skinem cipele i hlače pa pregazim hladnu vodu, ponegdje duboku do iznad koljena.

U kanjonu rijeke Kali Gandaki (tibetanski Thak Khola) žive Thakali. Tukucha (2.591 m) je njihovo tipično naselje. Nalazi se tu gdje je rijeka naplavila plodnu zemlju kojoj osigurava i navodnjivanje. Na ovo malo obradive zemlje Thakali uzgajaju ječam, pšenicu, raž i heljdu. Tukucha je nekada bila važno prometno središte gdje se ubirala pristojba za trgovinu između Indije i Tibeta. S obzirom na to da je kanjon najlakši prirodni prolaz kroz Himalaju, nekad su se ljeti svakodnevno mnogobrojne karavane mula uspinjale zavojitim kamenim stazama. Perjanice od strune poskakivale su na njihovim hrptima, a šareni pomponi na dugim vrpcama njihali su se sa samara - teško natovarenih ječmom i heljdom, čajem, uljem, mirodijama, nakitom, platnom i noževima koje su u Tibetu vješti Thakali trgovci mijenjali za bale vune i pogače soli. No, trgovanje je nakon kineskog osvajanja Tibeta prestalo, a mještani koji su prije živjeli od trgovine i pružanja usluga mnogobrojnim putnicima, trgovcima i karavanama sada se uglavnom bave zemljoradnjom i turizmom. Thakali drže većinu prenoćišta uz Kali Gandaki.

Na ogromnoj stijeni pokraj puta nacrtana je svastika, tradicionalni simbol za dobro i blagostanje. Striktni sljedbenici tibetanskog budizma crtaju je u smjeru kazaljke na satu, a sljedbenici böna u suprotnom smjeru. Bönisti neke radnje obavljaju obrnuto od tibetanskih budista npr. kod obilaženja oko svetih mjesta bön sljedbenici idu u smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu. Bön, na ovim prostorima predbudistička religija, mješavina je plemenskih kultova, animizma i šamanističke mistike.

Staza u Khobangu (2.560 m) prolazi kroz nekoliko tunela napravljenih između kuća, čija se ulazna vrata otvaraju iz njih. Seljani se na taj način štite od jakog zimskog vjetra. Spustivši se ponovo u niže predjele uživam u blagodati tople jeseni. Ručam na ravnom krovu: vrlo ljutu juhu od mrkve; pogačicu od kukuruza; musaku od sira, češnjaka, luka, zelja i rajčice; salatu od mrkve i rajčice. Vrlo obilno i vrlo ukusno. Oko mene se šareni od boja jesenjih plodova koji se tu suše. Žute bundeve, crvene paprike, proso, heljda, kukuruz i konoplja rašireni su na prostirkama i neodoljivo privlače nekoliko gavrana, koje starija žena tjera štapom kad se previše približe.

U Kalopani (2.530 m) stižem pred nezaboravan zalazak sunca. Imam sreće što nije kiša jer Kalopani, čije ime znači “crna voda”, dobiva šest puta više kiše, nego samo pola dana udaljena Tukucha. Prije večere pridružuju mi se uvijek spremni za šalu i druženje momci iz Barcelone i njihov nasmijani Sherpa Dorje. Srećemo se već drugi put, što je ovdje, tako daleko od Europe, dovoljno da se osjećamo kao stari prijatelji. Svi zajedno večeramo sukuti, prženo suho meso. A poslije večere, uz rakshi, rakiju od riže prepričavamo svoje doživljaje.

I dalje se spuštam kanjonom, napuštam suha i hladna područja. Krajolik se na ovom kratkom komadu puta od Tukuche drastično mijenja. Crnogorično drveće sve češće ustupa mjesto svojim bjelogoričnim rođacima. Relativno široka i mirna rijeka pretvara se u usku planinsku bujicu, a šum njene brze vode zamijenio je do sada stalan fijuk vjetra.

U Ghasi (2.040 m) se spuštam do zapjenjene i mutne Kali Gandaki, do mjesta gdje je njezin tok izdubio najdublji kanjon na svijetu. Odavde se lijepo vidi najviši vrh Annapurne (8.091 m), koji je po visini deseti vrh svijeta. Oko 35 kilometara dalje nalazi se njen zapadni i viši susjed Dhaulagiri, koji svojom ledenom krunom dostiže 8.167 metara pa je po visini sedmi vrh svijeta. Kali Gandaki teče između tih dviju planina, njeno korito leži šest kilometara ispod vrhova. Strmina kanjona, siva bujica što se tutnjeći spušta i mokro crno veliko kamenje daju rijeci tamnu boju pa zaslužno nosi ime Kali - crna.

Kanjon postaje sve uži, a staza je mjestimično usječena u liticu. Zbog velike strmine vrlo je uska a ponegdje i opasna, no drugog puta nema. Visoko na drugoj strani kanjona, u stijeni je usječen tunel, dio je to prastare i odavno napuštene staze kojom su putnici i hodočasnici putovali u Muktinath još od trećeg stoljeća pr. Kr.

Odmaram se i ručam u selu Dana (1.402 m). No, nakon sat vremena hoda ponovo stanem, ovaj puta, da uživam u divnim vodopadima Rupse Chhaharo.

Mjesto Tatopani (1.219 m) (“vruća voda”) je poznato po izvorima tople vode koji su provedeni do bazena, desetak metara udaljenih od Kali Gandaki. Dok uživam u toploj vodi pogled mi se sreće s blistavim pogledom nepomičnog guštera u blizini rijeke. Kamen, na kojemu leži gušter, je bio pod morem kada su prvi gmazovi ispuzali na kopno. Možda će ga već iduća jača bujica ponijeti i vratiti natrag u ocean.

Začuvši odnekuda poznate zvukove grupe “Dead Can Dance”, ne vjerujući, izjurio sam iz prenoćišta još mokre kose ne bih li otkrio od kuda dolaze. Pronašao sam izvor glazbe u obližnjoj gostionici iz koje me obuhvate mirisi češnjaka, čilija i masale. Na te nepalske mirise poteku mi sline. Nakon večere poližem posuđe, potpuno otkvačen na nepalsku hranu. A tek salata: mrkva, rajčica, jabuka, cvjetača, banana, kupus i majoneza. Ugodno je toplo, a ja istuširan i sit uz pivo “San Miguel” zaključujem kako je život lijep. Mještanin koji sjeda za stol nasuprot meni, očito željan razgovora, oslovljava me s “brate”, možda mu je to ostalo iz hipi dana, a možda i nije. U svakom slučaju odgovara uz moje budističko raspoloženje; pa mi smo bili braća, a ako nismo - bit ćemo.

Prije spavanja odlazim se oprostiti s Kali Gandaki jer je već sutra napuštam. Sjedam na kamen i prepuštam joj svoje misli. Tu, ispred mene, preko ravnog kamenog bloka rijeka stvara slap; njen me šumni tok uznemiruje i podsjeća kako je sve na ovom svijetu prolazno i kako je ostalo još tako malo vremena. No sjaj i ljepota malog slapa me upozorava; da u brizi za bolje sutra ne preskočim ljepotu sadašnjeg trenutka, nego da u njemu uživam. Smiren, odlazim na spavanje.

Odmah poslije Tatopanija napuštam kanjon Kali Gandaki, strmim usponom uz njegovu istočnu padinu sve do mjesta Sikha (1.920 m). Prolazim ponovno kroz šume oraha i rododendrona. U jednom trenutku, Karma mi znakom pokazuje da stanem i budem miran, ispred nas po tlu čeprka jedna od najljepših ptica svijeta, tragopan - fazan veličine purana, s ultramarinskom bradušom i grimiznim perjem predivno ukrašen nizovima bijelih točaka. Preplašen našim dolaskom odlepršao je u obližnje grmlje.

U ovim predjelima najveća etnička skupina su Tamanzi. Podrijetlom su s Tibeta i govore tibetanski, većinom su tibetanski budisti, samo poneki od njih slijede bön. Žive u kamenim kućama s krovovima od slame. Tamang žene nose predivnu tradicionalnu odjeću: oko struka omotano šareno tibetansko tkanje, bluzu, kratku jaknu - obično bez rukava, maramu, mjedene naušnice i ukrase na lijevoj nosnici ukrašene poludragim kamenjem, a oko vrata niske od tirkiza i koralja.

Nailazim na dio šume koji izgleda sablasno; drveće obraslo mahovinom, bez ijedne grane. Uništeno je odsijecanjem grana za ogrjev. Sječu šume zbog ogrjeva i stvaranja pašnjaka ili oranica, državne službe sada pokušavaju staviti pod nadzor. Nepal je zemlja s najizraženijim problemom erozije tla na svijetu. Tanak sloj zemlje, gdje su uništene šume i raslinje, natope jake monsunske kiše pa zemlja klizi u stalnim odronima i završava u gorskim potocima. Ovaj materijal ispunjava riječna korita u nizini, što pridonosi čestim poplavama u doba monsuna.

Stižem u Ghorapani (2.850 m) (“konjska voda”), selo sagrađeno na prijevoju neposredno uz izvore vode, gdje su oduvijek napajali žedne karavanske konjiće. Uzimam sobu, zapravo limom i staklom zatvorenu terasu, u želji za lijepim jutarnjim pogledom na Dhaulagiri ravno iz kreveta. Vrlo brzo sam požalio takav izbor. Naime, gošće iz sobe koja je prije imala pogled na terasu, sada kroz svoj prozor imaju pogled u moju “sobu” i radoznalo, kada se to njima sviđa, promatraju što radim. Osjećaj kako se nalazim u terariju mijenjam usred noći, kada me budi najprije jaka kiša, a zatim tuča. Sada se osjećam kao u dobro poklopljenoj tavi za kokice. I na kraju, zbog kiše, od željenog divnog ranojutarnjeg vidika iz kreveta - ništa.

Krećem s prestankom kiše, oko deset sati. Izbijam na vrh pokraj Ghorapanija, na 3.200 m. Mlade tibetanske nosačice, koje lako prepoznajem po njihovom smiješku i cvrkutavom govoru, zastaju da se odmore i dive prekrasnom vidiku na himalajske vrhove, okupane u pjeni oblaka. Spuštaju svoje teške terete na chautaru, kameni podest, napravljen kako bi se nosači mogli najprije nasloniti, a zatim i spustiti teret - stojeći gotovo uspravno. Takva su odmorišta izrađena posvuda uz staze i velika su pomoć nosačima jer bez njih ili tuđe pomoći ne bi mogli spustiti a ni podići svoje teške terete.

Naporna staza vodi me kroz šumu rododendrona. Na mjestu gdje je sunce prodrlo kroz krošnju i ugrijalo plosnatu stijenu uz stazu, sunča se mali gušter, koji upozoren zvukom mojih koraka brzo nestaje među vlažnim kamenjem. Desetak metara udaljeni čopor sivih majmuna - langura, u nedostatku njihove najomiljenije hrane - slatkih cvjetova rododendrona, hrani se bobicama. Ne bježe, samo na trenutak zastanu i okrenu glave prema meni, pa opet nastave s jelom.

Stanovnici Tadopanija (2.480 m) (“teška voda”) su donedavno strmom i teškom stazom donosili vodu s izvora udaljenog nekoliko stotina metara od njihova sela. Sada su sustavom crnih plastičnih cijevi vodu doveli u selo. Ručam polako, aloo bhujiyu i sag, prženi krumpir u rezancima i povrće. Što sam bliže kraju puta sve radim sporije, očito mi se ne vraća u civilizaciju.

U Ghandrungu (2.012 m) nailazim na do sada najbolje prenoćište. Vlasnik ga je od samog početka gradio samo s jednom namjenom - za turističku uslugu, za razliku od ostalih koji su preuređivali i nadograđivali svoje kuće ili štale. Ovdašnji stanovnici, većinom Gurunzi, od kojih su neki služili kao Gurke u britanskoj vojsci, zarađeni su novac (nadam se) dobro uložili u turizam. I dal bath je odličan, a tarkari (povrće u curryu) i achar (pikantni umak od povrća sa sitnim komadićima čilija) - da obližeš prste.

Ujutro, kratki i strmi spust niz obronak kanjona, sve do pjenušave rijeke Modi. Najkraći put za Pokharu vodi njenom dolinom. No odlučujem produžiti boravak u planinama pa se uspinjem uz suprotni obronak kanjona prema Landrungu (1.699 m).

Nakon tri sata hoda, na izlazu iz polumraka jesenje šume, zabljesne me sunčani prizor - okolni brežuljci prekriveni bezbrojnim terasastim poljima. Izgledaju kao paleta slikara koji slika samo žutom, smeđom i zlatnom bojom te njihovim bezbrojnim nijansama. Na poljima gdje su žitarice pokošene, rade skupine seljaka.

Nešto kasnije, kada se staza zavukla među polja, ugledam muškarca što tjera bivola koji vuče tupo drveno ralo. Na kraju plitke brazde s mukom usječene u tvrdo tlo, čovjek povikom okrene životinju vukući je za prsten provučen kroz nosnice.

U Dhampus (1.737 m) stižem s prvim kapima kiše, oko tri sata popodne. Do Phedija i ceste za Pokharu još je jedan sat; sat vremena do civilizacije. Prenoćiti ću ovdje; barem još jedan zalazak sunca u brdima. I tu, na kraju puta, najlošije prenoćište i još lošija hrana, čak je i khir, puding od riže bljutav. No, na sve to brzo zaboravljam gledajući zalazak sunca za Machapuchre, planinu na čiji vrh (7.059 m) još nije stupila ljudska noga. 1957. godine je zaustavljena ekspedicija koja je bila nekoliko stotina metara pred vrhom, i nakon toga je uspon na “Riblji rep” zabranjen.

Do Phedija (1.128 m) se spuštam kroz šumu chilaune. Chilaune je nepalski naziv za svrab i stvarno sok ovog drveća u doticaju s kožom izaziva jak svrbež. U Phediju “hvatam” autobus. Klasična gužva. Nisam brojao, ali mislim da je u Pokhari (819 m) iz autobusa izašlo oko 100 ljudi?!

Nakon posljednjeg zajedničkog dal batha uz samo jezero u Pokhari, rastanak. Sretan sam, jer se sve završilo u najboljem redu, ali nisam veseo jer se, eto, moramo rastati. Karma me grli kao najboljeg prijatelja, a ja njega kao najboljeg Sherpu. Oko vrata mi stavlja žutu svilenu khatu, sa željom da se što prije ponovno vidimo. Sve što se o Sherpama priča i piše je istina, barem kada je o Karmi riječ. Cijelim putem je bio brižan, ali nenametljiv, ukazivao je na pravi put i pomagao mi u svakoj prilici na vrlo jednostavan i prirodan način. Jesam li od njega što naučio?